Friedrich Nietzsche:"Beyond Good and Evil"

You desire to live “according to Nature”? Oh, you noble Stoics, what fraud of words! Imagine to yourselves a being like Nature, boundlessly extravagant, boundlessly indifferent, without purpose or consideration, without pity or justice, at once fruitful and barren and uncertain: imagine to yourselves indifference as a power—how could you live in accordance with such indifference? 

To live—is not that just endeavouring to be otherwise than this Nature? Is not living valuing, preferring, being unjust, being limited, endeavouring to be different? And granted that your imperative, “living according to Nature,” means actually the same as “living according to life”—how could you do differently? Why should you make a principle out of what you yourselves are, and must be?

In reality, however, it is quite otherwise with you: while you pretend to read with rapture the canon of your law in Nature, you want something quite the contrary, you extraordinary stage-players and self-deluders! In your pride you wish to dictate your morals and ideals to Nature, to Nature herself, and to incorporate them therein; you insist that it shall be Nature “according to the Stoa,” and would like everything to be made after your own image, as a vast, eternal glorification and generalism of Stoicism! With all your love for truth, you have forced yourselves so long, so persistently, and with such hypnotic rigidity to see Nature falsely, that is to say, Stoically, that you are no longer able to see it otherwise—and to crown all, some unfathomable superciliousness gives you the Bedlamite hope that because you are able to tyrannize over yourselves—Stoicism is self-tyranny—Nature will also allow herself to be tyrannized over: is not the Stoic a part of Nature? … 

But this is an old and everlasting story: what happened in old times with the Stoics still happens today, as soon as ever a philosophy begins to believe in itself. It always creates the world in its own image; it cannot do otherwise; philosophy is this tyrannical impulse itself, the most spiritual Will to Power, the will to “creation of the world,” the will to the causa prima.

Categories: beyond good and evil, citati, filozofija, fridrih nice, friedrich nietzsche, nemacka filozofija, odlomci, quotes

Ivo Andrić-Ex ponto

Je li vam se ikad dogodilo da, bačeni iz kolosijeka, rečete svagdašnjici: zbogom i da se vinete, nošeni strašnim vihorom, zaprepašteni kao onaj kome se tlo izmiče?

Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve — a šta se čovjeku ne može uzeti?

— i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i sama srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prezavo ropče?

Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se »ljepšom dušom dublje jeca«, ali kog je jedan samo od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj!

Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.

Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa. Visoko ukočeno nebo. Tvrda nemilosna zemlja. Ne, ništa se neće dogoditi! Ne, planine se neće soriti! Nebo će ostati gordo i hladno na visini!

Izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom: da se vidi i čuje ropsko krvavo srce kako kuca.

U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoljeća i gledaju moj sram. Pred očima pokoljenja leži moja duša naga i bespomoćna kao prelomljen mač.

Žeže me samilostan pogled nerođenih.

Kud sam ja sve lutao!

Kud su padale moje težnje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i griješio u životu! — Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sjećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.

Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nabijaju po dolinama.

Bio sam nijemi, oholi gost života. Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života.

Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgusnu na mrežnici mojih očiju. Od svega ne osta ni koliko je pepela na kosi na Čistu srijedu.

Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavši je, da mi lakše bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram moj i tuđi, i udarci i tragovi gvožđa na rukama.

Ko zna od sretnih i slobodnih šta je to samoća? Ni pauka nije bilo da jednom bar protka moju samoću, a čovjek čije sam korake čuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.

Bojao sam se i krvi koju sam čuo kako bije u mom ručnom zglobu, jer me je uvjeravala da živim, a to je bilo isto što i patnja.

 I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život.

I tada kad se je u kupanju miliona jednoličnih minuta, bez ikakve nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me omiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši, kao svjetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.

Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu.

Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima. 

Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. 

Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.

 Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

Categories: citati, ex ponto, ivo andric, knjizevnost, nobelova nagrada, odlomci, srpska knjizevnost

Poslednje pismo Virdžinije Vulf suprugu Lenardu

28.mart 1941.

Najdraži,

Ubeđena sam da ludim. Ne možemo da prolazimo kroz još jedan strašan period. Ovaj put se neću oporaviti. Počinjem da čujem glasove i ne mogu da se skoncentrišem. Dakle, uradiću ono što mi izgleda kao najbolje rešenje. Pružio si mi najveću moguću sreću. Bio si po svakom pitanju najbolji muškarac. Ne verujem da je dvoje ljudi moglo biti srećnije, dok se nije pojavila ova užasna bolest. Ne mogu više da se borim sa tim, znam da ti remetim život i da bi bez mene mogao da radiš. I moći ćeš, znam to. Vidiš da ne uspevam čak ni ovo da napišem kako treba. Ne mogu da čitam. Ono što želim da kažem je da ti dugujem svu svoju životnu sreću. Bio si beskrajno strpljiv sa mnom i neverovatno dobar. Želim to sve da kažem a to svi već znaju. Da je neko mogao da me spase, to bi bio ti. Napustilo me je sve osim uverenosti u tvoju dobrotu. Ne mogu nastaviti da ti kvarim život. Mislim da dvoje ljudi ne mogu biti srećniji nego što smo bili mi. 

 V.

Kao svakog jutra u vreme ručka, Lenard se penje u dnevnu sobu da čuje novosti. Čudi se što se Virdžinija još nije vratila. Skoro je 13 časova. Prepoznaje rukopis svoje žene na koverti i odmah sve shvata. Od prvih reči. Juri ka bašti zaslepljen bolom. Zna da je već prekasno. Virdžinija se bacila u ledene vode Uza, prethodno se pobrinuvši da teškim kamenjem napuni džepove kaputa. Reka navire. Lenard nalazi samo njen štap ostavljen na obali.

Odlomak iz knjige: "Virdžinija Vulf" Aleksandre Lemason 

http://www.clio.rs/knjige.php?id=265

Categories: aleksandra lemason, biografija, citati, clio, engleska knjizevnost, knjizevnost, odlomci, pisma, virdzinija vulf

Odlomak iz knjige "Pismo ocu"- Franc Kafka

5.februar 1918.

Nije to lenjost, ni zla volja, ni nespretnost-mada ima pomalo od svega toga, jer "gamad se izleze ni iz cega"- sto cini da mi nista ne polazi za rukom, ako se uopste moze govoriti o neuspehu, ni porodicni zivot, ni neprijateljstvo, ni brak, ni posao, ni knjizevnost- vec je u pitanju nedostatak tla, vazduha, zapovesti. Njih da stvorim, moj je zadatak, no ne kako bih, recimo, potom mogao da nadoknadim propusteno, vec da ne bih nista propustio, jer je zadatak skoro sasvim drugaciji.  To je cak najiskonskiji zadatak, ili je barem njegov odsjaj, kao kad pri usponu na vrh u proredjenom vazduhu covek moze iznenada da stupi u sjaj dalekog sunca. To nije ni izniman zadatak; on je zasigurno vec vise puta postavljen. Ono, da li u takvom obimu, ne znam. Koliko mi je poznato, sa sobom nisam doneo nijednu pretpostavku zivota, vec samo opstu ljudsku slabost. Njome sam se- u tom pogledu je ona dzinovska snaga- energicno prihvatio negativnih aspekata svog vremena, koje mi je veoma blisko i protiv koga nemam pravo da se borim, nego da ga u izvesnom smislu zastupam. Nisam imao nikakav nasledjeni udeo ni u najneznatnijem pozitivnom ni u krajnje negativnom aspektu koji je preobrce u nesto pozitivno. Nisam, kao Kjerkjegor, uveden u zivot, doduse, vec onemocalom rukom hriscanstva, niti sam, kao cionisti, uhvatio poslednji pes jevrejske molitvene odore koja odlece. Ja sam kraj ili pocetak.

Categories: citati, franc kafka, franz kafka, knjizevnost, odlomci, pisma, pismo ocu

Tomas Bernhard-Gubitnik (2)

"Ko ne ume da se smeje tog ne treba shvatati ozbiljno."

"Ako nam nešto smeta, moramo to ukloniti, rekao je Glen, pa makar to bio i jasen. I ne smemo ni da pitamo da li smemo da oborimo jasen, tako samo oduzimamo sebi snagu. Ako prvo pitamo, već smo toliko oslabljeni da to za nas ože biti štetno, štaviše i pogubno, rekao  je pomislih."

"Prijateljstva su, pomislih, na kraju krajeva, kao što pokazuje iskustvo, trajno moguća jedino ako se grade na odgovarajućem zaleđu učesnika, pomislih, sve drugo je pogrešan zaključak. "

"Jednostavni ljudi, međutim, ne razumeju komplikovane, i odbijaju ih od sebe, bezobzirnije nego bilo ko drugi, pomislih. Najveća je zabluda verovati da takozvani jednostavni ljudi mogu nekoga da spasu. Čovek ode kod njih u najvećoj nevolji, a oni ga bace u još dublji očaj. A i kako bi na ekstavagantan način spasavali nekoga ko je tako ekstavagantan, pomislih."

"Glen je umro u vereme koje je za njega najpogodnije, onaj koji se ubija ne ubija se nikada u vreme koje mu najviše odgovaraa, dok takozvana prirodna smrt uvek nastupa u najpogodnijem trenutku.
Bežimo iz jednog u drugo i uništavamo sami sebe, govorio je. Uvek samo bežimo, sve dok ne prestanemo da postojimo, govorio je. "

Categories: austrijska knjizevnost, citanje, citati, gubitnik, knjizevnost, literatura, loser, odlomci, thomas, tomas bernhard

Hemingvejeve ideje o Nebu i Paklu u pismu Skotu Ficdzeraldu iz 1925.godine

Ernest Hemingvej i Skot Ficdzerald postaju prijatelji 1920.godine uprkos razlicitim pogledima na svet i zivotnim stilovima.

Njihove karijere su se, sa samo tri godine razlike, razvijale paralelno jedna drugoj, i oba autora su dostigla svetsku slavu do svoje 30.godine. U sjajnom tomu: Pisma veka: Amerika 1900-1999 mogu se pronaci razmisljanja 26-ogodisnjeg Hemingveja o nebu i paklu.

   

Burgete, Navara:

1 Jul 1925-

Dragi Skote-

Sutra idemo u Pamplonu.Pecao sam pastrmke ovde. Kako si ti? Kako je Zelda?

Osecam se bolje nego ikada, nisam pio nista izuzev vina odkad sam se vratio iz Pariza. Boze, kako je to bila izvanredna zemlja. Ali ti mrzis zemlju. Dobro, izostavicu opis zemlje. Pitam se kakva bi bila tvoja vizija neba-prelepi vakum ispunjen bogatim monogamistima. Svi mocnici i clanovi najuglednijih porodica piju do smrti. Pakao bi verovatno bio ruzan vakum prepun siromasnih poligamista koji ne mogu da dodju do pica i sa hronicnim stomacnim poremecajima koje nazivaju tajnim tugama.

Za mene bi nebo izgledalo kao veliki ring za borbu sa bikovima u kojem bih se nalazio ja drzeci dva sedista i potokom punim pastrmki ispred ringa na kojem nikome ne bi bilo dozvoljeno da peca i dve kuce u gradu; jedna u kojoj bi ziveli moja zena i dete, koje bih voleo stvarno i dobro i u kojoj bih bio monogaman i druga, u kojoj bih drzao svojih devet ljubavnica na devet razlicitih spratova.Prva kuca bi bila opremljena posebnim primercima Dial-a odstampanim na mekoj tkanini koji bi bili postavljeni u  toaletima  na svakom spratu a u drugoj kuci bismo koristili American Mercury i The New Republic. Postojala bi fina crkva kao u Pamploni u koju bih isao da se ispovedim na putu od jedne kuce ka drugoj i jahao bih na svom konju sa sinom do svog ranca sa bikovima koji bi se zvao Hacijenda Hedli i bacao novcice svojoj vanbracnoj deci poredjanoj na putu. Na hacijendi bih pisao i slao svog sina da zakljuca kaiseve nevinosti mojih ljubavnica zato sto je neko upravo dojahao sa vestima da je ozloglaseni monogamist Ficdzerald primecen kako jase prema gradu na celu grupe pijanaca lutalica.

*Prevod pisma je sa engleskog.

Categories: ficdzerald, hemingvej, knjizevnost, literatura, nebo, odlomci, pakao, Pariz, pisma, pisma veka, postansko sanduce, putovanja

Hulio Kortasar-Progonitelj

"Bruno moj, i taj tip i svi drugi tipovi iz Kamarila bili su sigurni. A u šta, želiš li znati? Ne znam, kunem ti se, ali su bili sigurni. U to što jesu, pretpostavljam, u to koliko vrede, u svoje diplome. Ne, nije to. Neki su bili skromni, nisu verovali da su nepogrešivi. Ali i onaj najskromniji se osećao siguran. To me je dovodilo do ludila, Bruno, što se osećaju sigurni. Sigurni u čemu, reci ti meni, kad sam ja, ubogi đavo šugaviji ispod kože nego sam vrag, imao dovoljno savesti da uvidim da je sve kao pihtije, da sve unaokolo drhti, da samo treba da pogledaš, malo da osetiš, malo da poćutiš, pa da se otkriju rupice. U vratima, u krevetu: rupice. Na ruci, na novinama, u vremenu, u vazduhu: sve je puno rupica, sve je sunđerasto, sve kao cediljka koja samu sebe cedi...Ali oni su bili američka nauka, razumeš, Bruno? Čaršavi su ih štitili od rupica: ništa nisu videli, prihvatali su ono što su već videli drugi, zamišljali da vide. I razume se da nisu mogli da vide rupice, a bili su mnogo sigurni u sebe, iznad svega ubeđeni u svoje recepte, špriceve, svoju prokletu psihoanalizu, svoje nemojte da pušite, nemojte da pijete...

Zapravo oni misle da su mudri- kaže odjednom. Misle da su mudri jer su dovukli gomilu knjiga i pojeli ih. Smešno mi, jer su to zapravo dobri momci, a žive ubeđeni da je ono što uče i ono što rade vrlo teško i vrlo duboko. U cirkusu je isto, Bruno, i među nama je isto. Ljudi zamišljaju da su neke stvari vrhunac teškoće, pa zato aplaudiraju ekvilibristi, ili meni. Ne znam šta zamišljaju, da se čovek ubija ne bi li dobro svirao, ili da ekvilibristi pucaju tetive kad god skoči. Zapravo je ono teško nešto sasvim drugo, sve ono što ljudi misle da mogu da urade u svakom trenutku. Da gledaju, na primer, ili da shvate nekog psa ili mačku. To je teško, vrlo teško. Sinoć mi pade na pamet da pogledam u ovo ogledalce, i tvrdim ti da je to bilo toliko užasno teško da sam gotovo pao u krevet. Zamisli da sam sebe gledaš: već to je dovoljno da pola sata ostaneš sleđen. Taj tip zapravo nisam ja, od prvog trenutka sam jasno osetio da to nisam ja. Uhvatio sam ga na prepad, krajičkom oka, i znao sam da to nisam ja. To sam osećao, a kad čovek nešto oseća,... Ali to je kao na Palm Biču preko jednog talasa stiže drugi, pa još jedan...Jedva si osetio jedan, a stiže sledeći, stižu reči...Ne, nisu to reči, nego ono što je u rečima, nekakav lepak, pljuvačka. Pljuvačka dođe i  prekrije te, ubedi te da si onaj u ogledalu ti. Jasno, kako da to ne shvatiš. Pa to sam ja, moja kosa, ovaj ožiljak. I ljudi ne primećuju da je to na šta pristaju samo pljuvačka, zato im izgleda tako lako da se pogledaju u ogledalo."

Hulio Kortasar čita odlomak iz "Progonitelja", muzika u pozadini je "Out of Nowhere" Čarlija Parkera: 

Izvor fotografije:

http://stream-media.blogspot.com/2012/05/julio-cortazar-el-perseguidor.html

Categories: argentinska knjizevnost, citati, cortazar, dzez muzika, el perseguidor, hulio, julio, knjizevnost, kortasar, odlomci, prica, progonitelj, quotes, sigurnost, svetska knjizevnost

Borislav Pekic-Marginalije i moralije

Najdublji intelektualci su i najosetljivi. Tanani kao flispapir. Sam su nerv. Reaguju i na najsuptilniju misao. Puni su trauma, kompleksa, frustracija, inhibicija. Ali su vecinom svinje, sa insanity moralom svinjskog copora. Asocijacije su im komplikovane kao veze u telefonskoj centrali. Partenogeneticni, osetljivi kao amebe, inhibirani, prenapeti, kao curani nadeveni teorijama, bolesni od savesti i nacela, vecno u dilemi, i naravno sa prekrasnim detinjstvom. U jednu rec cudovista.

Categories: borislav, citati, intelektualci, knjizevnost, marginalije, moral, odlomci, pekic

Danilo Kis- Gorki talog iskustva

Tu je, ovih dana, i vasa nova(treca) televizijska drama. U kakvom su odnosu televizija i pisac?

“Ja licno ostajem ravnodusan prema televizijskom mediju ili, tacnije receno, prema onoj popularnosti koja se moze steci i koja se stice preko tzv.malog ekrana. Ta vrsta pucke zabave, barem danas u nas, podseca me zapravo na vizuelizovana izdanja puckih kalendara, gde se nalazi za svakog po nesto i o svemu po malo, pa u okviru te i takve sheme i deo nase knjizevne produkcije na osnovu koje i kroz koju kritika i tzv.siroka publika procenjuju vas celokupni knjizevni napor, a vasa komsinica, elementarno nepismena, jednako kao i ugledan kriticar kome vise nije stalo do citanja knjige, donose svoja decidirana misljenja. A kako god okrenete, TV drama, cak i najbolja, nuzno je nusprodukt, samim tim sto je namenjena masovnom mediju i sto vas televizija, bez obzira da li ima dva ili dvadeset sest programa, stavlja pred svoj izbor, a ne pred vas sopstveni. Hocu da kazem: opredelivsi se za jedan od dvanaest mogucih programa vi ne vrsite izbor po srodnosti, nego po nuznosti. Ja volim otmenost knjige, jer ona, po pravilu, dospeva u prave ruke, a izbor je beskonacan.”

Categories: citati, danilo kis, gorki talog iskustva, knjiga, knjizevnost, odlomci, pisanje, televizija

Krik beznadja-Emil Sioran

Prava samoca je jedino ona u kojoj se osecas apsolutno izolovanim izmedju neba i zemlje. Nista ne treba da skrece paznju od ovih pojava apsolutne izolacije, vec intuicija stravicne lucidnosti treba da otkriva vascelu dramu covekove konacnosti pred beskonacnoscu i prazninom ovog sveta. Usamljenicke setnje-izuzetno plodne ali i istovremeno opasne-za unutrasnji zivot-treba da budu takve da nista od onoga sto moze da pomuti viziju izolacije coveka u svetu ne budi zanimanje pojedinca. Da bi se pojacao proces interiorizacije i preobracanja ka sopstvenom bicu, usamljenicke setnje su plodne samo uvece, kada nikakvo zavodjenje ne moze vise da privuce paznju i kada otkrovenja sveta nicu iz najdublje zone duha, odakle se odvajaju od zivota, iz rane zivota. Koliko samoce treba coveku da bi imao duh! Koliko smrti u zivotu i koliko unutrasnjeg plamena! Samoca potice toliko od zivota da cvetanje duha, koje proistice iz vitalnih premestanja, postaje nepodnosljivo. Nije li karakteristicna cinjenica da se protiv duha dizu oni koji imaju najvise duha, koji poznaju duboku bolest sto je ostetila zivot da bi se rodio duh? Apologiju duha cine zdravi i debeli, koji nemaju predosecanje onoga sto znaci duh, koji nikada nisu osetili mucenje, zivot i bolne antinomije u osnovi postojanja. Oni koji ga doista osecaju, ili ga oholo tolerisu ili ga predstavljaju kao veliku nesrecu. Ali niko nije odusevljen sveukupnoscu svog bica, katastrofalnim otkupom zivota koji je duh. A kako da budes odusevljen ovim zivotom bez cari, bez naivnosti i spontanosti? Prisustvo duha pokazuje uvek manjak zivota, mnogo samoce i dugu patnju. Ko govori o spasenju duhom? Nije apsolutno tacno da bi dozivljavanje u imanentnom planu zivota bilo puno zebnje iz koje je covek izasao kroz duh. Naprotiv,  blize je istini da se kroz duh stice neravnoteza, zebnja, ali i velicanstvenost. Sta o opasnostima duha znaju oni koji ne znaju ni za opasnosti zivota? Znak je velike neizvesnosti biti apologet duha, kao sto je znak velike neravnoteze biti apologet zivota. Jer za normalnog coveka zivot je ociglednost; samo se bolesnik njime odusevljava i hvali ga da ne bi propao. Ali sta biva s onim koji moze vise da hvali ni zivot ni duh?

Izvor slike: http://yodamanu.tumblr.com/post/18838928606/un-summilux-dans-le-brouillard

Categories: apsurd, citati, duh, emil cioran, emil sioran, filozofija, francuska knjizevnost, knjizevnost, krik beznadja, odlomci, rumunska knjizevnost, samoca

Marsel Prust- Jedna Svanova ljubav

Od svih nacina radjanja ljubavi, od svih klica rasejavanja te svete boljke, jedna od najdelotvornijih zacelo je onaj val nemira koji nas nekad preplavi. Kocka je onda bacena, i ono bice s kojim nam je u tom trenutku drago da budemo, njega cemo voleti. Nije cak ni potrebno da nam se ono do tad svidelo vise niti cak onoliko koliko druga. treba samo da nasa zudnja prema njemu postane iskljuciva. A taj je uslov ostvaren ako- u casu kad nam je to bice nedostajalo- umesto da samo trazimo zadovoljstva koja nam je pruzala njegova privlacnnost, odjednom nastupi u nama jedna potreba puna strepnje, ciji je predmet samo to bice, potreba besmislena, koju je zbog zakona ovog sveta nemogucno zadovoljiti a tesko izleciti-besmislena i bolna potreba da ga posedujemo.

Categories: citati, francuska knjizevnost, knjizevnost, ljubav, marcel proust, odlomci, u potrazi za izgubljenim vremenom, zaljubljenost

Horhe Luis Borhes: "Borhes i ja"

Sto god da se dogodi, dogodi se onom drugom Borhesu. Ja se setam po Buenos Ajresu zastajkujuci, mozda mehanicki, da osmotrim svod neke kapije i vrata s kovanim gvozdjem; vesti o Borhesu stizu mi postom, a nailazim na njegovo ime u univerzitetskim referatima ili u biografskim leksikonima. Volim pescane satove, mape, topografiju XVIII veka; etimologije, ukus kafe i Stivensenovu prozu: onaj drugi voli iste stvari, ali to ispoljava na tako tast nacin kao neki glumac. Preterao bih kada bih rekao da se nalazimo u neprijateljstvu: ja zivim, predajem se zivotu da bi Borhes mogao stvarati svoja dela, koja me opravdavaju pred svetom. Ne kosta me da priznam da je on napisao po neku vrednu stranicu, ali ti listovi ne mogu me spasti jer dobro vise ne pripada nikome, cak ni njemu, vec jeziku ili tradiciji. Sto se ostalog tice, meni je sudjeno da se zauvek izgubim da bi samo neki trenutak mene preziveo u onom drugom. Malo-pomalo ljudi mu u svemu cine ustupke mada je meni dobro poznat njegov perverzni obicaj izmisljanja i preuvelicavanja. Spinoza je shvatio da sve sto postoji tezi da ocuva svoju sustinu; kamen zeli da vecno bude kamen, a tigar da vecno bude tigar. Ja cu ostati u Borhesu a ne u sebi(ako sam ja uopste neko), mada se manje prepoznajem u njegovim knjigama no u mnogim drugim delima ili tananom zvuku gitarinih struna. Pre mnogo godina, pokusao sam da ga se oslobodim prelazeci s mitologije predgradja na igru s vremenom i beskrajem; ali sada su to Borhesove igre te cu morati da smislim nesto novo. Moj zivot se tako pretvorio u bekstvo, ja sve gubim, sve pada u zaborav ili prelazi onom drugom.
Ne znam koji je od nas dvojice napisao ovaj zapis.

Categories: argentinska literatura, buenos ajres, citati, horhe luis borhes, knjizevnost, odlomci, prica

Semjuel Beket-Malone umire

"Rekao sam sebi jos i to da moram malo pozuriti. Pravi zivoti ne trpe preterano zadrzavanje na rubu. Tu vreba demon kao u naborima prostate gonokok. Nemam mnogo vremena. Tu je ono mesto odakle nastupa,- usred lepog dana kad se sve smesi i sja strasna kavalkada, nezaboravna kavalkada oblaka crnih i niskih, koji ce za svagda prekriti azur. Moj je polozaj zaista delikatan. Koliko cu lepih stvari, vaznih stvari odbaciti od straha, od straha da ne padnem u staru gresku,od straha da necu svrsiti na vreme, od straha da me ne zahvati, poslednji put, jos jedan talas tuge, nemoci i mrznje. Raznovrsni su oblici kojima se nepromenljivost tesi zbog svoje bezoblicnosti."

Categories: beckett, citati, engleska knjizevnost, francuska knjizevnost, knjizevnost, malone umire, odlomci, samuel, semjuel beket

Orkestar-Hulio Kortasar

U sustini (ali bas ono sustinsko stalno izmice) bilo bi to ovako: do tog trenutka brinuo ga je citav niz pojedinacnih anomalija: lazni program, neodgovarajuci gledaoci, izmisljeni orkestar u kojem su vecinom bili laznjaci, dirigent koji nikako nije mogao da se uklopi, lazna promenada, i on sam uvucen u nesto cemu ne pripada. Odjednom mu se ucinilo da sve to pocinje da shvata na nacin koji ga u ogromnoj meri prevazilazi. Osetio je kao da mu je konacno dato da vidi stvarnost. Trenutak stvarnosti koja mu se ucinila lazna zato sto je bila istinska, ona koju sada ne vidi. Ono cemu je upravo prisustvovao bilo je tacno, to jest lazno. Prestao je da se sablaznjava sto je okruzen elementima koji se ne nalaze na svojim mestima, posto mu je sama svest o nekom drugom svetu pomogla da shvati da se to vidjenje moze prosiriti i na ulicu, na Galeon, na njegovo plavo odelo, na njegov vecernji program, na njegovu jutarnju kancelariju, na njegove planove za stednju, na letovanje u martu, na njegovu prijateljicu, na njegovu zrelost, na dan njegove smrti. Srecom, vise nije tako posmatrao stvari, srecom je opet bio Luiso Medina. Ali samo srecom.
Ponekad bih pomislio kako bi zaista bilo zanimljivo kad bi se Lusio vratio u bioskop, raspitao se, i otkrio da takav program nikada nije postojao. Ali moze se proveriti da je orkestar svirao te veceri u operi. U stvari, promena zivota ili progonstvo Lusiju su dosli od jetre, ili od neke zene. A uostalom, nije ni lepo da se tako ruzno govori o orkestru, sirote devojke.

Categories: carli parker, citati, dzez muzika, hulio kortasar, knjizevnost, odlomci, orkestar, prica, vrata neba

Carls Bukovski-Voznja kroz pakao

Ljudi su umorni, nesrecni i promaseni,ljudi su

ogorceni i osvetoljubivi, ljudi su izigrani i uplaseni,

ljudi su besni i neinventivni,

i ja vozim medju njima autoputem dok oni

prikazuju u voznji sta je ostalo od njih-

neki su nadrkani, samovoljniji od drugih,

neki ne vole da budu prestignuti,

neki ne daju drugima da ih prestignu

neki uporno blokiraju trake

neki mrze novije,skuplje modele vozila

drugi u takvim kolima mrze starija kola.


autoput je circus jeftinih i sitnih emocija,

covecanstvo u kretanju, mnogi od njih dolaze

iz nekog mesta koje mrze i odlaze ka drugom

koje isto tako mrze i odlaze ka drugom

koje isto tako mrze

ili jos vise.

autoput je slika onog sto smo postali,a

masa saobracajnih nesreca i smrti sudar su

osakacenih bica, bednih i dementnih

zivota.

kada vozim autoputem vidim dusu ljudi

moga grada, i ona je ruzna,ruzna,ruzna:

Zivi su oglodali

svoje srce.

Categories: americka knjizevnost, carls bukovski, citati, ljudi, odlomci, pesma, poezija, voznja kroz pakao

Film-Cinema Paradiso

Once upon a time, a king gave a feast. And there came the most beautiful princesses of the realm. Now, a soldier, who was standing guard, saw the king’s daughter go by. She was the most beautiful one, and he immediately fell in love with her. But what could a poor soldier do when it came to the daughter of the king? Well, finally, one day, he managed to meet her, and he told her that he could no longer live without her. The princess was so impressed by his strong feelings that she said to the soldier: “If you can wait 100 days and 100 nights under my balcony, then at the end of it, I shall be yours.” Damn! The soldier immediately went there and waited one day. And two days. And ten. And then twenty. And every evening, the princess looked out of her window, but he never moved. During rain, during wind, during snow, he was always there. The bird shat on his head, and the bees stung him, but he didn’t budge. After ninety nights, he had become all dried up, all white, and the tears streamed from his eyes. He couldn’t hold them back. He no longer had the strength to sleep. All that time, the princess watched him. And on the 99th night, the soldier stood up, took his chair, and went away.

Categories: cinema paradiso, film, Giuseppe Tornatore, odlomci, prica, quotes

Milan Kundera o kategorijama ljudi

We always need someone to look at us. We can be divided into four categories according to the kind of look we wish to live under.

The first category longs for the look of an infinitive number of anonymous eyes, in other words, for the look of the public.

The second category is made up of people who have a vital need to be looked at by many known eyes. They are the tireless hosts of cocktail parties and dinners. They are happier than the people in the first category, who, when tehy lose their public, have the feeling that the lights have gone out in the room of their lives. This happens to nearly all of them sooner or later. People in the second category, on the other hand, can always come up with the eyes they need.

Then there is the third category, the category of people who need to be constantly before the eyes of the person they love. Their situation is as dangerous as the situation of people in the first category. One day the eyes of their beloved will close, and the room will go dark.

And finally there is the fourth category, the rarest, the category of people who live in the imaginary eyes of those who are not present. They are the dreamers.

Categories: ceska knjizevnost, citati, knjizevnost, literatura, ljudi, milan kundera, odlomci

Kakve knjige trebamo da citamo-Franc Kafka

I think we ought to read only the kind of books that wound or stab us. If the book we’re reading doesn’t wake us up with a blow to the head, what are we reading for? So that it will make us happy, as you write? Good Lord, we would be happy precisely if we had no books, and the kind of books that make us happy are the kind we could write ourselves if we had to. But we need books that affect us like a disaster, that grieve us deeply, like the death of someone we loved more than ourselves, like being banished into forests far from everyone, like a suicide. A book must be the axe for the frozen see within us. That is my belief.

Categories: books, citati, franc kafka, franz kafka, knjige, knjizevnost, literatura, odlomci, quotes

William Blake on imagination

“Imagination is not a state, it is the human existence itself.”

Categories: citati, imagination, knjizevnost, masta, odlomci, quotes, Songs of Innocence and of Experience, vilijam blejk, william blake

“A bout de souffle/Breathless”

Patricia: Do you know William Faulkner?

Michel: Someone you slept with?

Patricia: No, my pet.

Michel: Then I don’t care about him. Take this off.

Patricia: He’s a novelist I like a lot. Have you read “The Wild Palms”?

…

Michel: I told you, no. Take this sweater off.
Patricia: The last sentence is very beautiful…. “Between grief and nothing, I’ll take grief.” What would you choose?
Michel: Grief is stupid. I’d choose nothing. It’s no better but grief is a compromise. You have to go for all or nothing.

Categories: a bout de souffle, dialog, dijalog, film, François Truffaut, Fransoa Trifo, Godar, Jean Seberg, Jean-Luc Godard, Jean-Paul Belmondo, odlomci