Приказивање постова са ознаком filozofija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком filozofija. Прикажи све постове

четвртак, јун 25


Poslednjih sedam godina pišete memoare u kojima se često bavite svojom vokacijom i profesijom. Imam utisak da vas je upravo gubitak religijske vere okrenuo ka pisanju.
Vrlo je teško pisati o prošlosti i izbeći barem malo da varate. Moja želja za pisanjem datira mnogo ranije. Sa osam godina sam pisala priče, što većina dece radi. To ne znači da imaju želju  da sutra postanu pisci. Možda je u mom slučaju vokacija bila dodatno izražena upravo gubitkom religijske vere ali je takođe tačno da, kada sam čitala knjige koje su me duboko pogodile, poput knjige Džordž Eliota "The Mill on the Floss" jako sam želela da budem kao ona, neko čije će knjige čitati, čije će knjige dodirnuti čitaoce.
  Da li je na vas uticala engleska književnost?
Učenje engleskog moja je strast od detinjstva. Postoji dečija literatura na engleskom jeziku koja je mnogo šarmantnija od francuske. Volela sam "Alisu u zemlji čuda", "Petra Pana", Džordž Eliot, čak i Rosamond Lehmann.
 "Dusty Answer"?
Mnogo sam volela tu knjigu. Ipak, ona je krajnje osrednja. Devojčice moje generacije su je obožavale. Autor je bio mlad i sve devojke su se pronalazile u liku Džudi. Knjiga je pametna, čak i suptilna. Što se mene tiče, ja sam zavidila engleskom univerzitetskom životu. Živela sam kod kuće. Nisam imala svoju sobu. Zapravo, nisam imala ništa. Iako taj život nije bio besplatan pružao je privatnost što se meni činilo fantastičnim. Autorka je poznavala sve mitove adolescentnih devojaka-misteriozni, zgodni momci i sl. Kasnije, naravno, čitala sam sestre Bronte i knjige Virdžinije Vulf: "Orlando", "Gospođa Dalovej". Nisu mi se ništa posebno dopali "Talasi" ali mi je veoma draga njega knjiga o Elizabet Barett Browning.

 A njeni dnevnici?
Ne zanimaju me mnogo. Previše su književni. Fascinantno je, ali strano za mene. Previše je zabrinuta da li će njene knjige biti objavljene i šta će drugi reći o njoj.  Mnogo mi se dopala "Sopstvena soba" u kojoj govori o položajima u kojima se žene nalaze. To je esej ali pogađa srž. Vrlo dobro objašnjava zašto žene ne mogu da pišu.  Virdžinija Vulf je jedna od spisateljica koje su me najviše zanimale. Da li ste ikada pogledali neku fotografiju nje? Izrazito usamljeno lice...U određenom smislu interesuje me više od Colette. Collette je previše zaokupljena ljubavnim aferama, kućnim poslovima, pranjem veša, kućnim ljubimcima. Virdžinija Vulf je mnogo šira. 
Da li ste čitali njene knjige u prevodu?
 Ne, čitala sam na engleskom. Bolje razumem engleski nego što ga govorim.

Kakvo je vaše mišljenje o fakultetu i univerzitetu za pisca? Vi ste bili briljantan student na Sorboni i ljudi su očekivali da ćete imati sjajnu karijeru kao profesor.
 Studije su mi dale vrlo površno znanje o filozofiji ali su osnažile moje interesovanje za istu. Veliku korist imala sam od mogućnosti da provedem veliki deo vremena čitajući, pišući i obrazujući se. U tim danima predavači nisu imali previše zahtevan program. Studije su mi pružile solidnu podlogu jer da biste prošli državne ispite bilo je neophodno istražiti oblasti za koje u suprotnom ne biste marili ukoliko vas je zanimala samo generalna kultura. Podučili su me izvesnom akademskom metodu koji mi je pomogao prilikom pisanja "Drugog pola" i koji je generalno bio koristan metod tokom studija. Mislim na način da kroz knjige prolazite brzo sa sposobnošću da jasno definišete bitne delove, klasifikujete ih, odbacite ono što je nevažno, sposobnost da sumirate. 
Da li ste bili dobar predavač?
Mislim da nisam, zato što su me zanimali samo bistri studenti, dok dobrog učitelja zanimaju svi. Ali ako predajete filozofiju to je gotovo nemoguće. Bilo je uvek četiri ili pet studenata koji su jedini pričali dok su drugi bili nezainteresovani. Oni me nisu preterano zanimali.
Pisali ste deset godina pre nego što ste prvi put objavljeni sa 34 godine. Niste bili obeshrabreni?
Ne, zato što je u to vreme bilo neobično ukoliko objave delo nekog mladog pisca. Naravno, ima tu jedan ili dva primera, kao što je Radiguet koji je bio čudo. Sartr nije objavljen pre svoje 35. godine, kada su "Mučnina" i "Zid" predstavljeni. Kada je odbijena moja prva knjiga koja je bila manje ili više za objavljivanje bila sam obeshrabrena. I onda kada je prva verzija knjige "Ona je došla da ostane" odbijena to je bilo jako neprijatno. U tom trenutku sam pomislila da je potrebno da sačekam, da ne žurim. Znala sam za primere pisaca koji su sporo počinjali. I ljudi uvek navode slučaj Stendala koji nije počeo sa pisanjem pre svoje četrdesete godine.
Da li su na vas uticali neki američki pisci dok ste pisali svoje prve romane?
Prilikom pisanja "Ona je došla da ostane" bila sam pod uticajem Hemingveja koji nas je naučio jednostavnosti dijaloga i značaju malih stvari u životu.
Da li pravite precizan plan kada započinjete novi roman?
Nisam napisala roman deset godina i tokom tog perioda radila sam na svojim memoarima. Kada sam napisala "Mandarini" na primer, karaktere i atmosferu sam kreirala oko date teme, i malo po malo sinopsis je dobijao oblik. Ali generalno počinjem da radim na novom romanu mnogo pre nego što krenem da radim na sinopsisu.
Ljudi kažu da ste veoma disciplinovani i da ne dozvoljavate da prođe ni jedan dan a da niste pisali. U koje vreme započinjete sa pisanjem?
Uvek sam u gužvi da što pre krenem iako ne volim da pisanjem započnem dan. Prvo popijem čaj i potom, oko 10h krenem i pišem do 13 časova. Potom se vidim sa prijateljima i nakon toga, u 17h, nastavljam sa radom i pišem do devet. Nemam nikakav problem da nastavim popodne ono što sam započela ujutru. Kada budete otišli verovatno ću proći kroz papire ili otići u kupovinu. Najčešće, rad mi pričinjava zadovoljstvo. 
Kada viđate Sartra?
Svake večeri i često u toku ručka. Obično popodne pišem u njegovom stanu.
Ne smeta vam da idete iz jednog apartmana u drugi?
 Ne. S obzirom da ne pišem udžbenike nosim svoj rad sa sobom i to dobro funkcioniše.
 Da li odmah uronite u rad?
To u izvesnoj meri zavisi od onoga o čemu pišem. Ako proces pisanja ide dobro obično provedem pola sata ili sat čitajući ono što sam napisala prethodnog dana i praveći nekoliko korekcija. Nakon toga nastavim sa pisanjem. Da bih nastavila moram prvo da pročitam ono što je već urađeno.
Da li vaši prijatelji pisci imaju iste navike kao vi?
Ne, to je prilično individualna stvar. Genet na primer radi prilično drugačije. On utroši 12 sati tokom šest meseci  kada radi na nečemu i nakon što završi može da provede narednih šest meseci ne radeći ništa. Kao što sam rekla, ja radim svakog dana osim 2-3 meseca kada sam na odmoru i kada ne radim uopšte. Slabo čitam tokom godine ali kada idem na odmor ponesem pun kofer knjiga koje nisam imala vremena da pročitam. Ali ukoliko put traje mesec dana ili šest nedelja osećam se nelagodno, naročito ako sam između dve knjige. Dosadno mi je ako ne radim.
 Da li su svi vaši manuskripti pisani rukom? Ko ih dešifruje? Nelson Algren kaže da je on jedan od retkih ljudi koji mogu da čitaju vaš rukopis.
Ne znam da kucam ali imam dve devojke koje kucaju i mogu da dešifruju moj rukopis. Kada radim na poslednjoj verziji knjige napravim kopiju manuskripta. Vrlo sam oprezna. Ulažem puno truda. Moje pisanje je relativno čitljivo.
U Krv drugih i "Svi ljudi su smrtni" bavite se pitanjem vremena. Da li su na vas, u ovom kontekstu uticali Džojs ili Fokner?
 Ne to je bila lična preokupacija. Uvek sam bila svesna prolaznosti vremena. Uvek sam mislila da sam stara. Čak i kada sam imala 12 godina mislila sam kako je grozno imati 30 godina. Osećala sam da je nešto izgubljeno. U isto vreme bila sam svesna šta mogu dobiti i određeni periodi mog života naučili su me mnogo čemu. Ali uprkos svemu uvek sam bila progonjena prolaznošću vremena i činjenicom da nam se smrt stalno približava. Za mene, problem vremena je direktno povezan sa pitanjem smrti, sa mišlju da joj se nepovratno približavamo konstantno uz užas raspadanja. U mom životu uvek je postojao kontinuitet. Uvek sam živela u Parizu, manje ili više u istom kvartu. Moja veza sa Sartrom trajala je godinama. Imam veoma stare prijatelje koje i dalje viđam. Tako da nisam osetila da vreme deli stvari već više činjenicu da imam toliko godina iza sebe i pred sobom. Brojim ih.
U drugom delu vaših memoara dali ste portrtet Sartra dok je pisao "Mučninu". Opisujete ga kao čoveka opsednutog onim što on naziva svojim 'rakovima', svojom patnjom. Čini se da ste u to vreme bili srećniji član veze. Ipak, u vašim romanima otkrivate preokupaciju smrću koju nikad ne nalazimo kod Sartra.
Ali setite se šta on govori u "Rečima". Iako on nikada nije osetio bliskost smrti, jedan od njegov studenata, Nizan na primer, autor knjige "Aden, Arabie", bio je fasciniran smrću. Na izvestan način Sartr je mislio da je besmrtan. On je uložio sve u svoj rad i nadu da će njegov rad preživeti, a ja imajući u vidu činjenicu da će moj lični život nestati. Nisam ni najmanje zabrinuta da li će moje delo opstati. Uvek sam bila duboko svesna da obične stvari nestaju, svakodnevne aktivnosti, impresije, iskustva. Sartr je mislio da život može biti uhvaćen u zamku reči dok sam ja osećala da reči nisu život već reprodukcija života, nešto mrtvo da se tako izrazim. 
 To je upravo poenta. Neki ljudi tvrde da nemate moć da prenesete život u svoje romane. Insinuiraju da su vaši karakteri samo kopije ljudi koji se nalaze oko vas. 
Ne znam. Šta je imaginacija? Na duže staze to je postizanje određenog stepena opštosti, istine šta jeste, šta neko zapravo živi. Radovi koji nisu bazirani na realnosti me ne zanimaju osim ako nisu u svakom pogledu ekstavagantni, kao na primer romani Aleksandra Dime i Viktora Igoa koji su epovi svoje vrste. Ali ja 'izmišljene' priče ne nazivam delima mašte već veštine. Ako bih htela da se odbranim mogla bih da se pozovem na Tolstojev "Rat i mir" u kojem su svi likovi preuzeti iz života.
Vratimo se vašim likovima. Kako im dajete imena?
Ne smatram to previše važnim. Jednom liku iz "Ona je došla da ostane" sam dala ime Xaviere zato što sam upoznala samo jednu osobu koja se tako zove. Kada tražim imena obično pogledam u telefonskom imeniku ili pokušam da se setim imena bivših studenata.
Za koje likove ste najviše vezani?
Ne znam. Mislim da sam manje zainteresovana za likove koliko za odnose među llikovima, bilo da se radi o ljubavi ili prijateljstvu.
U svakom od vaših romana pronalazimo ženski lik koji je zaveden lažnim predstavama i kojoj preti ludilo.
Mnogo modernih žena je takvo. Mnoge žene su primerene da glume da su nešto što nisu, da glume velike kurtizane, da lažiraju svoje karaktere. One su na ivici neuroze. Gajim velike simpatije prema ženama te vrste. Interesuju me više nego dobro izbalansirana domaćica i majka. Ima žena koje me još više interesuju, to su one koje su i iskrene i nezavisne, koje rade i stvaraju.
 Nijedna od vaših ženskih likova nije imuna na ljubav. Sviđa vam se taj romantični element.
Ljubav je velika privilegija. Prava ljubav, koja je veoma retka, obogaćajuje živote i muškaraca i žena koji je iskuse.
U vašim romanima postove dva ženska lika, čini mi se Francoise iz "Ona je došla da ostane" i Anne iz Mandarini koje su iskusile najviše.
Razlog je što, uprkos svemu, žene daju više sebe u ljubavi jer većina njih nema mnogo čemu drugom da se da. Možda su i spoposbnije za duboko saosećanje koja je osnova ljubavi. Možda je to i stoga što mi je lakše da se projektujem kroz svoje ženske, pre nego kroz muške likove. Moji ženski likovi su bogatiji od muških.
Nikada niste kreirali nezavistan i slobodan ženski lik koji ilustruje na izvestan način vašu tezu predstavljenu u "Drugom polu". Zašto?
Prikazala sam žene kakve jesu, podeljena bića, ne kakve bi trebale da budu.
Nakon pisanja dugog romana "Mandarini" prestali ste sa pisanjem romana i započeli rad na svojim memoarima. Koju od ove dve literarne forme preferirate?
Obe mi se dopadaju. Nude različite vrste zadovoljstva i razočarenja. Prilikom pisanja memoara veoma je prijatno vratiti se u realnost. Sa druge strane, dok pratite realnost iz dana u dan kao što sam ja, primećujete izvesne dubine, izvesne vrste mitova i značenja koje se zanemaruju. U romanima, sa druge strane možete iskustiti ove horizonte ali tu postoji element fabrikovanja koji je uznemirujući. Treba ciljati ka inventiranju ne ka fabrikovanju. Dugo vremena sam želela da pričam o svom detinjstvu i mladosti. Održala sam veoma dubok odnos prema tim periodima ali se oni ne spominju u mojim knjigama. Čak i pre pisanja prvog romana, imala sam želju za iskrenim razgovorom. To je bila veoma lična i emocionalna potreba. Nakon "Uspomena dobro odgojene devojke" bila sam veoma nezadovoljna i pomislila da trebam da radim nešto drugo. Ali nisam bila u stanju. Rekla sam sebi :"Borila si se da budeš slobodna. Šta si uradila sa svojom slobodom, šta je od nje postalo?" Napisala sam nastavak koji je pratio moj život od dvadeset-prve godine do sadašnjosti, od "Moći stvari" do "Svođenja računa."
Na okupljanju pisaca u Foremontoru pre nekoliko godina, Karl Levi opisao je "Moć stvari" kao veliku ljubavnu priču veka. Sartr se od početka pojavljuje kao ljudsko biće. Otkrili ste Sartra koji nije bio shvaćen kako treba, drugačijeg od legendarnog Sartra. 
To sam uradila namerno. Nije želeo da pišem o njemu. Konačno, kada je video kako sam pisala o njemu dao mi je odrešene ruke da radim šta smatram ispravnim.
Zašto je, po vašem mišljenju tako? Uprkos reputaciji koju ima dvadeset godina, Sartr kao pisac i dalje ostaje neshvaćen i ostaje često na udaru kritika? 
Iz političkih razloga. Sartr se agresivno usprotivio klasi u kojoj je rođen i koja ga zbog toga posmatra kao izdajnika. Ali to je klasa koja ima novca i koja kupuje knjige. Sartrova situacija je paradoksalna. On je anti buržoaski pisac koji buržoazija čita, divi mu se kao jednim od njenih proizvoda. Buržoazija ima monopol na kulturu i misli da je rodila Sartra. U isto vreme ga mrzi jer je napada. 
U intervjuu sa Hemingvejem za Paris Review on kaže: ''Jedino u šta možete da budete sigurni jeste da, kada čitate pisca koji je politički orijentisan čije delo je opstalo moraćete da preskačete politiku dok čitanje knjigu.'' Vi se naravno ne slažete sa ovim. Da li i dalje verujete u privrženost?
Hemingvej je upravo primer pisca koji nije nikada želeo da se 'obaveže'. Znam da je bio uključen u španski građanjski rat ali kao novinar. Hemingvej nikada nije bio duboko privržen i zato veruje da ono što je zaista večno u literaturi jeste ono što nije datirano, na šta se niste obavezali. Ja se ne slažem sa tim. U slučaju mnogih pisaca upravo je njihov politički stav ono što čini da mi se dopadaju ili ne dopadaju. Nema mnogo pisaca u ranijim vremenima koji su zaista bili privrženi. Iako neko sa istom željom čita Rusoov "Društveni ugovor" kao što čita njegove "Ispovesti", niko više ne čita "The New Heloise".
Čini se da je vrhunac egzistencijalizma bio period od kraja rata do 1952. godine. Danas je u modi 'novi roman' i takvi pisci su Drieu La Rochelle i Roger Nimier. 
U Francuskoj se sigurno stvari vraćaju na svoje mesto. Novi roman nije reakcionaran a nisu ni njegovi autori. Simpatizer bi mogao da kaže da žele da se udalje od određenih buržoaskih konvencija. Ovi pisci nisu uznemirujući.  Na duže staze golizam nas vraća petenizmu i za očekivati je da kolaborator kao što je La Rochelle i ekstremni rekacionar kao što je Nimier budu ponovo cenjeni. Buržozija pokazuje ponovo svoje prave boje, tj. kao reakcionarna klasa. Pogledajte samo uspeh Sartrovih Reči. Nekoliko stvari možemo zapaziti. To je jedna od njegovih najboljih knjiga. To je sjajna knijga, uzbudljiv prikaz virtuoznosti, fantastično napisano delo. U isto vreme ta knijga je postigla značajan uspeh upravo zato što nije bila 'posvećena'. Kada kritičari kažu da je to njegova najbolja knjiga, zajedno sa Mučninom, treba imati u vidu da je Mučnina njegov raniji rad, rad koji nije 'posvećen' i koji je prihvaćen od strane levice i desnice za razliku od njegovih drama. Istovetna stvar se dogodila meni sa "Uspomenama dobro odgojene devojke". Buržujske žene su bile oduševljene jer su u njoj pronašle svoju mladost. Protest je krenuo sa "Moć stvari" i nastavio se sa "Svođenjem računa". Raskid je vrlo jasan, vrlo oštar.
Poslednji deo "Svođenja računa" posvećen je alžirskom ratu na koji ste, čini se, reagovali na vrlo ličan način.
Osećala sam i mislila o stvarima na politički način ali nikada nisam bila uključena u političku akciju. Ceo poslednji deo "Svođenja računa" bavi se ratom. I to se čini anahroničnim u Francuskoj koja više ne mari za rat.
 Je l niste shvatili da će ljudi zaboraviti na rat?
Obrisala sam mnogo strana iz tog odeljka. Tako da sam shvatila da će biti anahronično. S druge strane jako sam želela da pričam o tome i zapanjena sam da su ljudi u tolikoj meri zaboravili rat. Da li ste ikada gledali film "La belle vie" mladog režisera Roberta Enicoa? Ljudi su šokirani zato što film prikazuje rat u Alžiru. Claude Mauricac je napisao u Le Figaro Litteraire: ''Zašto gledamo vojnike padobrance na trgovima? To nije realno u životu.'' Ali jeste realno. Često sam ih viđala sa Sartrovog prozora na Saint Germain de Pres-u. Ljudi su zaboravili. Želeli su da zaborave. Želeli su da zaborave svoja sećanja. To je razlog zbog kojeg nisam napadnuta zbog onoga što sam rekla o alžirskom ratu već zbog onoga što sam rekla o starosti i smrti. Što se tiče rata u Alžiru. svi Francuzi su ubeđeni da se nikada nije ni odigrao, da niko nije mučen, da do sada gde god je bilo torture oni su bili protiv nje. 
Na kraju "Svođenja računa" kažete: ''Kada sa nevericom pogledam unazad na lakovernog adolescenta, zapanjena sam jer primećujem koliko sam prevarena.'' Ova opaska izazvala je, čini se, različite vrste nesporazuma.
Ljudi-naročito neprijatelji-pokušali su da protumače ovu opasku kao da znači da je moj život jedan neuspeh, ili zato što priznajem da sam pogrešila na političkom nivou ili zato što priznajem da, nakon svega, žene trebaju da imaju decu etc. Svi koji su čitali moje knjige znaju da ja tvrdim upravo suprotno, da ne zavidim nikome, da sam savršeno zadovoljna svojim životom kakav je bio, da sam se držala svojih obećanja i kada bih mogla ponovo da proživim život ne bih ništa uradila drugačije. Nikada nisam žalila što nisam imala decu i do sada jedino čime sam želela da se bavim je pisanje. Zašto onda prevarena? Kada neko ima egzistencijalni pogled na život kao ja, paradoks ljudskog života jeste što neko pokušava da bude, na duže staze, ali jedva postoji. To je zbog neslaganja koje nastaje kada ste svoj ulog stavili na to bivstvovanje- i, u izvesnom smislu to uvek radite kada pravite planove-čak i kada znate da ne možete uspeti u bivstvovanju- kada se osvrnete na svoj život vidite da ste samo postojali. Drugim rečima, život ne stoji iza vas kao solidna stvar, kao život boga (to je nemoguće). Tvoj život je jednostavno ljudski život. Zato neko može reći, kao što je Alain rekao, i vrlo mi se dopada to opažanje da ''Nam ništa nije obećano''. U izvesnom smislu to je tačno. U drugom nije. Zato što su buržoaskom momku ili devojci koji su odrasli u određenoj kulturi zapravo obećane određene stvari. Mislim da nijedna osoba koja je u mladosti iskusila težak život neće reći da je bila 'prevarena'. Ali kada ja govorim o tome da sam bila prevarena, govorim o sedamnaestogodišnjoj devojci koja je sanjarila u zemlji u blizini grma leske o tome šta će raditi u svom životu. Uradila sam sve što sam htela, pisala knjige, učila o stvarima, ali sam prevarena zato što nikada nije bilo više od toga. Postoji jedna Malarmeova rečenica o ''parfemu tuge koji ostaje u srcu'', zaboravila sam kako tačno ide. Dobila sam ono što sam htela, ali kada je sve rečeno i gotovo, šta je osoba želela je uvek nešto drugo. Žena psihijatar mi je napisala veoma inteligentno pismo u kojem kaže da ''prema poslednjoj analizi, želja uvek ide dalje od objekta želje.'' Stvar je u tome da sam imala sve što sam želela ali da ono ''dalje'' koje je bilo uključeno u želju nije dostignuto jednom kada je želja ostvarena. Imala sam želje i pogled na život koje su svi kulturno obrazovani i buržoaski ljudi bili podsticani da imaju a moji čitaoci su me optuživali da ih u tome nisam ohrabrivala. Na to sam mislila i ne žalim ni za čim što sam pomislila i uradila.

Neki kritičari i čitaoci misle da govorite o starosti na neprijatan način. 
Mnogim ljudima se ne dopada ono što govorim o starijem dobu zato što žele da veruju da su sva životna doba divna, da su deca nevina, da su svi mladenci srećni, da su svi stari ljudi spokojni. Borila sam se protiv takvih predstava o životu celog svoj života, i nema sumnje da za mene trenutak, ne starosti, već početka starenja predstavlja- čak i kada neko ima sve izvore koje želi, pažnju, posao koji treba završiti-predstavlja promenu u nečijem postojanju, promenu koja se manifestuje gubitkom velikog broja stvari. Ako nekome nije žao što ih je izgubio samo znači da ih nije voleo. Mislim da ljudi koji glorifikuju starost ili smrt jesu ljudi koji ne vole život. Naravno, u sadašnjoj Francuskoj moraš reći da je sve u redu, da je sve divno, uključujući i smrt.
Beket je precizno pisao o obmanutosti ljudskog stanja. Da li vas on interesuje više od drugih 'novih pisaca'?
Naravno. Svo igranje sa vremenom koje se može pronaći u 'novom romanu' može se pronaći kod Foknera. On je taj koji ih je naučio kako to da urade, i po mom mišljenju, on to radi najbolje. Što se Beketa tiče, njegov način naglašavanja tamne strane života je veoma lep. Ipak, on je ubeđen da je život samo mračan i ništa više. I ja sam sigurna da je život mračan ali u isto vreme volim život. Ali čini se da je to ubeđenje pokvarilo sve za njega. Kada je to jedino što imaš da kažeš, ne postoji pedeset načina da to izraziš i većina njegovih radova je ponavljanje onoga što je već rekao. "Kraj partije" ponavlja "Čekajući Godoa" ali na slabiji način.
Da li postoje neki moderni francuski pisci koji vam se dopadaju?
Ne mnogo. Dobijam dosta manuskripta i iritantna stvar je u tome što su uglavnom prilično loši. Trenutno sam veoma uzbuđena zbog Violette Leduc. Prvi put je objavljena 1946. godine u Collection Espoir koji je uređivao Kami. Kritike su je uzdizale u nebesa. Sartr, Genet i Jouhandeau su je mnogo voleli. Nikada nije bila rasprodata. Skoro je objavila sjajnu autobiografiju pod nazivom "Gad" čiji je početak objavljen u Les temps moderns u kojem je Sartr urednik. Ja sam napisala predgovor za njenu knjigu zato što verujem da je ona jedna od potcenjenih posleratnih francuskih pisaca. Danas ima dosta uspeha u Francuskoj.
Kako vi sebe rangirate među modernim piscima?
Ne znam. Šta tu ima da se ocenjuje? Buka, tišina, potomstvo, broj čitaoca, odsutvo čitalaca, značaj u određenom vremenu? Mislim da će me ljudi čitati neko vreme. U krajnjem slučaju, to je ono što mi moji čitaoci govore. Doprinela sam diskusiji o ženskom pitanju. Znam da jesam zbog pisama koje sam dobila. A kada je u pitanju književni kvalitet mog dela, u strogom smislu, nemam ni najmanju ideju.  

Jelena Popović prevela sa engleskog intervju sa Simon de Buvoar objavljen 1965. godine u časopisu The Paris Review 
  

среда, октобар 15

You desire to live “according to Nature”? Oh, you noble Stoics, what fraud of words! Imagine to yourselves a being like Nature, boundlessly extravagant, boundlessly indifferent, without purpose or consideration, without pity or justice, at once fruitful and barren and uncertain: imagine to yourselves indifference as a power—how could you live in accordance with such indifference? 
To live—is not that just endeavouring to be otherwise than this Nature? Is not living valuing, preferring, being unjust, being limited, endeavouring to be different? And granted that your imperative, “living according to Nature,” means actually the same as “living according to life”—how could you do differently? Why should you make a principle out of what you yourselves are, and must be?
In reality, however, it is quite otherwise with you: while you pretend to read with rapture the canon of your law in Nature, you want something quite the contrary, you extraordinary stage-players and self-deluders! In your pride you wish to dictate your morals and ideals to Nature, to Nature herself, and to incorporate them therein; you insist that it shall be Nature “according to the Stoa,” and would like everything to be made after your own image, as a vast, eternal glorification and generalism of Stoicism! With all your love for truth, you have forced yourselves so long, so persistently, and with such hypnotic rigidity to see Nature falsely, that is to say, Stoically, that you are no longer able to see it otherwise—and to crown all, some unfathomable superciliousness gives you the Bedlamite hope that because you are able to tyrannize over yourselves—Stoicism is self-tyranny—Nature will also allow herself to be tyrannized over: is not the Stoic a part of Nature? … 
But this is an old and everlasting story: what happened in old times with the Stoics still happens today, as soon as ever a philosophy begins to believe in itself. It always creates the world in its own image; it cannot do otherwise; philosophy is this tyrannical impulse itself, the most spiritual Will to Power, the will to “creation of the world,” the will to the causa prima.

понедељак, мај 5

Prokleti slučaju! Nikada te nisam kleo zato što si se pojavio, kunem te zato što se uopšte ne pojavljuješ. Ili je to možda tvoj nov pronalazak, neshvatljivo biće, neplodna majko svega, jedini zaostatku iz onog vremena, kada je nužnost rodila slobodu i kada je sloboda dozvolila da se prevarom vrati u majčino telo? Prokleti slučaju! Ti, moj jedini nepovereniće, jedino biće koje smatram dostojnim da bude moj saveznik i moj neprijatelj, koji si uvek istovetan samome sebi uprkos tvojoj neistovetnosti, stalno neshvatljiv, stalno zagonetka! Da, ti koga volim celim svojim bićem, u čiju sliku se sam pretvaram, zašto se ne pojavljuješ? Ne moljakam, ne preklinjem te smerno da se ovako ili onako pokažeš, jer takva služba Bogu bilo bi idolopoklonstvo i neprijatna u tvojim očima. Izazivam te na borbu, zašto se ne pojavljuješ? Ili se zaustavio nemir univerzuma, da li je tvoja zagonetka rešena što si se i sam survao u more večnosti?

Užasne li misli! Tako se, dakle, svet smirio iz dosade. Prokleti slučaju, čekam te! Neću te pobediti principima ili ono što tupi ljudi nazivaju karakterom, ne, ja hoću da te opevam! Neću da budem pesnik za druge, tebe ću opevati i proždreti vlastitu pesmu, i to će biti moja hrana. Ili me ne smatraš dostojnim tebe? Kao što bajadera igra u čast Boga, tako sam se i ja posvetio služenju tebi, polako, slabo odeven, poslušan, nenaoružan i bez ikakve odbrane, odričem se svega; nemam i ne želim ništa svoje da imam, ništa ne volim, nemam ništa da izgubim, ali zahvaljujući tome nisam ni postao dostojniji tebe, kome je, nesumnjivo, već odavno dosadilo da otimaš ljudima ono što vole, tebe, koga je umorilo njihovo kukavičko uzdisanje i njihove kukavičke molbe.

Iznenadi me, spreman sam, daj da se borimo za čast. Pokaži mi devojku; pokaži mi mogućnost koja će izgledati nemoguća, pokaži mi je u senovitom carstvu donjeg sveta, ja ću je izvesti napolje, neka me mrzi, neka me prezire, neka bude ravnodušna prema meni, neka voli drugog ne plašim se; ali uzburkaj vodu, okončaj bezvetricu. Bedno je da me ti tako izgladnjuješ, ti koji uobražavaš da si jači od mene.


***

Na zidu visi ogledalo, ona ne misli na njega, ali ogledalo misli na nju. Kako verno hvata njenu sliku, ono je kao ponizni rob, koji svoju prednost dokazuje vernošću, rob za koga ona, naravno, nešto predstavlja, ali koji za nju ništa ne znači, koji je dobro uhvatio njen lik, ali je ne sme uhvatiti. Nesrećno ogledalo koje svakako može obuhvatiti njenu sliku, ali ne nju, to nesrećno ogledalo koje ne može zadržati njenu sliku kao tajnu u sebi, skrivajući je od pogleda celog sveta, koje, naprotiv, može samo drugima pokazati tu sliku, kao, na primer, sada meni! Kakva nesreća kada bi čovek bio takav! A ipak, ima dosta ljudi koji su takvi, koji ništa nemaju osim u trenutku kada to pokazuju drugima, koji zahvataju samo površinu stvari a ne i suštinu, koji sve gube u trenutku kada pokazuju drugima, kao što bi to ogledalo izgubilo njenu sliku ako bi mu je jednim uzdahom odala svoje srce. I ukoliko čovek ne bi bio u stanju da čuva sliku lepote, čak ni u trenutku njene prisutnosti, morao bi stalno želeti da bude na rastojanju od lepote, i nikada suviše blizu, da bi video lepotu onog što drži u naručju, a da ne vidi više u trenutku u kome je predmet suviše blizu, u trenutku kada se usne spajaju u poljubac, morao bi da izoštrim unutrašnji pogled... Ah, kako je lepa! Jadno ogledalo. mora da je to muka, ali takođe kakva sreća što ne poznaješ ljubomoru! Njena glava je potpuno ovalna, malo se naginje napred, time čelo postaje više, koje se često i ponosno podiže, ne ocrtavajući njene intelektualne sposobnosti. Njena tamna kosa nežno i fino okružuje čelo. Njeno lice liči na plod, svaki prelaz je pun i zaokružen; njena koža je prozirna i osećam svojim očima kao da je somot. Njene oči - da, još ih nisam video - pokriva jedna zavesa sa svilenim resama, koje idu u zavijutke, opasne po onoga koji želi uhvatiti njen pogled. Nadam se da ću se s njom još sresti, svakako ću je prepoznati, a i ona mene. Moj pogled sa strane ne zaboravlja se tako lako. Kada je onda iznenada sretnem, negde, gde je nisam očekivao, na nju će doći red. Ako me ne prepozna, u svakom slućaju ću već naći prilike da je još jednom pogledam sa strane, i jamčim vam da će se setiti susreta. Samo bez nestrpljenja, bez pohlepe, u svemu treba uživati polagano. Ona je odabrana, ona mi neće izbeći.

уторак, април 8


"Ja sam filozof urlator. Moje misli ako to jesu, laju, ne objašnjavaju ništa, galame."

On je pisao o stvarima o kojima svi mi govorimo u sebi tiho.
Sve njegove protivrečnosti proishode iz strasne
zaljubljenosti u život i jasne svesti o njegovom besmislu a naročito činu kao obliku životnog delanja.Pasivnost je oduvek bila njegov ideal.
"Život se ne može voleti više nego što ga ja volim, a istodobno gotovo neprekidno imati osećaj nepripadanja, egzila, napuštenosti. Nalik sam na proždrljivka koji bi izgubio apetit misleći na glad."

Njegova fiilozofija je fragmentarna i tu je da probudi, oživi i olakša svima onima koji su kao i on oduvek bili hipersvesni i koji su ubirali plodove sa "prokletog" drveta saznanja. Za njega knjiga treba da bude opasnost:
" Knjiga treba da prekopava po ranama, čak i da ih iritira."
Njegove knjige sve dovode u pitanje, šibaju i probuđuju duše i duhove i u tome i jeste poenta. Ako ne menjaju nečiji život na ovaj ili onaj način čemu onda knjige služe?
Emil Sioran jedan je od najznačajnijih rumunskih filozofa 20. veka. Rođen je 8.aprila 1911. godine u selu Rašinari u Karpatima, kao sin pravoslavnog sveštenika. Prema njegovim rečima imao je najlepše moguće detinjstvo. U selu u kojem su ljudi radili čitave nedelje da bi platu proćerdali za jednu noć Sioran je od jutra do mraka provodio napolju maštajući da postane najbolji igrač klikera.
"Ne poznajem nijedan slučaj srećnijeg detinjstva od svog. Živeo sam u blizini Karpata, igrajući se po poljima i planinama, bez obaveza i zadataka. To je bilo izvanredno srećno detinjstvo. Kasnije, u razgovoru s ljudima, nisam našao ništa slično. Voleo bih da nikada nisam napustio to selo, ne mogu da zaboravim dan kada su me moji roditelji naterali da uđem u jedna kola i da bi me odvezli u gimnaziju, u grad. To je bio kraj moga sna, propast mog sna."
Sa odlaskom iz "izgubljenog raja" u gimnaziju počinju i prve nesanice  i stalna misao o smrti. U bilo kom trenutku i na bilo kom mestu. Veruje da ga je upravo to konstantno razmišljanje o smrti paralisalo i da se jedino moglo živeti kao što je on živeo, na margini svega. Sa 22. godine piše:
"Imam čudan osećaj da sam postao specijalista za problem smrti."
U očaju i ludilu koje ga sve više obuzima ispoveda se majci koja mu govori da je bolje da je abortirala. Taj trenutak je bio osvešćujući za njega jer je upravo tada shvatio koliko smo svi plod slučajnosti i ništa više.
Sa odlaskom u Bukurešt 1928. na studije filozofije nesanice su se pogoršale. Sa dvadeset posečuje bordele i knjižare. Iznova čita Šekspira i Čehova i divi se Šopenhaueru, Ničeu i Šestovu.
1933. godine  piše svoju prvu  i prema njegovim rečima najfilozofskiju knjigu "Na rubu očaja" za koju osvaja nagradu Mladih pisaca zaklinjući se da više ništa neće napisati. Ipak za života uspeo je da napiše više od jedne knjige i od onoga što je želeo.
Tvrdio je da je sve napisao tokom noćnih šetnji i u krevetu pokušavajući da zaspi.
Za njega pisanje je oslobađanje od sopstvenih opsesija i tenzija i ništa drugo a dosadi se klanja kao razlogu zbog kojeg je uspeo da otkrije sebe: 
"Dosada znači susret sa samim sobom – otkriće vlastite ništavnosti."
1937. godine dobija stipendiju za Pariz iz kojeg se, osim jedne kratke posete Rumuniji, nikada neće vratiti ali nikada ni završiti tezu o Ničeu za koju je dobio stipendiju. 
Živi u latinskoj četvrti, hrani se u studentskoj menzi i obilazi Francusku biciklom.
1947.godine nakon prevođenja Malarmea na rumunski shvata apsurdnost tog postupka jer: Čemu prevoditi Malarmea na jezik koji niko ne poznaje" i odlučuje da će pisati na francuskom jeziku:
"Koliko kafa, cigareta i rečnika da napišem jednu rečenicu na tom, za moj ukus nepristupačnom, suviše plemenitom i otmenom jeziku."
Pisanje na francuskom bilo mu je izrazito teško jer je njegovom temperamentu više odgovarao divlji jezik, jezik pijanca.
1949. godine objavljuje "Kratak pregled raspadanja", knjigu propraćenu hvalospevima i nagrađenu Rivalor nagradom. 
Večiti besposličar, živi od pomoći stipendije, pozajmica i pomoći prijatelja ali i saputnice Simon Bu sa kojom će ostati do kraja života.
Za sve one spremne da vide i odbace iluzije Sioran nudi ohrabrenje ali ne i utehu. Zato je on filozof za jake i svesne voljne da se uhvate u koštac sa životom i prihvate sopstvenu ništavnost.

четвртак, октобар 31

Online galerija fotografija  Pitera Lakeya
soba nemackog filozofa Adorna Horhkhajmera






 Adorno Horkhajmer













Basta Getea






Geteova basta








kolegijum u kojem je ziveo Hegel







Hegel-kolegijum

Koliba u kojoj je ziveo Martin Hajdeger






Hajdegerova koliba
Biblioteka Karla Marksa






Marks-biblioteka
Kuca u kojoj je ziveo Siler






Silerova kuca
Silerova soba






Silerova soba
Sopenhauerove knjige








Sopenhauer
Vigenstajnova soba




Vitgenstajn












понедељак, септембар 16

Sils-Maria, Švajcarska, 2004. Fotograf: Patrick Lakey


Sa spartanskom disciplinom koja nikada nije prestajala da zapanjuje njegovog stanodavca-piljara, Niče bi ustajao svakog jutra sa bledim i još uvek sivim svitajućim nebom, i nakon što bi se umio hladnom vodom iz bokala i popio času mleka u svojoj sobi, radio bi bez prekida do 11 ujutru, osim u slučajevima kada se budio sa glavoboljama i mučninama.
Nakon toga bi otišao u šetnju kroz obližnju šumu ili bi hodao obalom jezera Silvaplana (ka zapadoistoku) ili jezera Siks (ka jugozapadu), zastajkujući povremeno kako bi zapisao trenutna razmišljanja u beležnicu koju je stalno nosio sa sobom. Vrativši se na kasni ručak u Hotel Alpenrose, Niče bi uzimao manje-više "privatan" ručak koji se sastojao od bifteka i "neverovatne" količine voća koja je, prema uverenju direktora hotela, bila glavni uzrok njegovih čestih stomačnih problema. Nakon ručka, ogrnuvši se dugačkim i pomalo otrcanim braon kaputom i naoružan kao i obično svojom beležnicom, olovkom i sivo-zelenim kišobranom kako bi zaklonio oči, krenuo bi u još dužu šetnju čak do Fleksera i njegovog veličanstvenog glečera. Vrativši se kući, negde između četiri-pet časova, momentalno bi nastavio sa svojim radom, osiguravši se prethodno dovoljnom količinom biskvita, seoskog hleba, meda (poslatog iz Hamburga), voća i šoljama čaja koje je pripremao sebi u 'maloj sobi za ručavanje' na spratu koja se nalazila pored njegove spavaće sobe, radio bi sve dok iscrpljen, ne bi ugasio sveću i otišao na spavanje u 11 časova.


Sils-Maria, Svajcarska 2004. Fotograf-Patrick Lakey

Kuca Fridriha Nicea, Sils-Maria, Svajcarska 2004. Fotograf: Patric Lackey


четвртак, август 8


JA I SVET

"Zverstvo života me gazilo i pritiskalo, iseklo mi krila u punom letu, i pokralo mi sve radosti na koje sam imao pravo. Sva moja pretererana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam uložio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradžbina koju sam konzumirao da bih navukao budući oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobraženje ili za unutrašnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve. Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zaključka da najuznemireniji ljudi, sa unutrašnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobičajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka, on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života, ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gde ne mogu da dišu, osim ako se nalaze jednom nogom s one strane života. Ne mogu doneti ništa na ovaj svet, jer imam samo jedan metod: metod agonije...

(Ove redove napisah danas, 8.aprila 1933., kada punim 22. godine. Čudno se osećam pri pomisli da sam u ovim godinama postao stručnjak za pitanja u vezi sa smrću.)"

субота, новембар 3

Fotografija filozofa Emila Siorana

Prava samoca je jedino ona u kojoj se osecas apsolutno izolovanim izmedju neba i zemlje. Nista ne treba da skrece paznju od ovih pojava apsolutne izolacije, vec intuicija stravicne lucidnosti treba da otkriva vascelu dramu covekove konacnosti pred beskonacnoscu i prazninom ovog sveta. Usamljenicke setnje-izuzetno plodne ali i istovremeno opasne-za unutrasnji zivot-treba da budu takve da nista od onoga sto moze da pomuti viziju izolacije coveka u svetu ne budi zanimanje pojedinca. Da bi se pojacao proces interiorizacije i preobracanja ka sopstvenom bicu, usamljenicke setnje su plodne samo uvece, kada nikakvo zavodjenje ne moze vise da privuce paznju i kada otkrovenja sveta nicu iz najdublje zone duha, odakle se odvajaju od zivota, iz rane zivota. Koliko samoce treba coveku da bi imao duh! Koliko smrti u zivotu i koliko unutrasnjeg plamena! Samoca potice toliko od zivota da cvetanje duha, koje proistice iz vitalnih premestanja, postaje nepodnosljivo. Nije li karakteristicna cinjenica da se protiv duha dizu oni koji imaju najvise duha, koji poznaju duboku bolest sto je ostetila zivot da bi se rodio duh? Apologiju duha cine zdravi i debeli, koji nemaju predosecanje onoga sto znaci duh, koji nikada nisu osetili mucenje, zivot i bolne antinomije u osnovi postojanja. Oni koji ga doista osecaju, ili ga oholo tolerisu ili ga predstavljaju kao veliku nesrecu. Ali niko nije odusevljen sveukupnoscu svog bica, katastrofalnim otkupom zivota koji je duh. A kako da budes odusevljen ovim zivotom bez cari, bez naivnosti i spontanosti? Prisustvo duha pokazuje uvek manjak zivota, mnogo samoce i dugu patnju. Ko govori o spasenju duhom? Nije apsolutno tacno da bi dozivljavanje u imanentnom planu zivota bilo puno zebnje iz koje je covek izasao kroz duh. Naprotiv,  blize je istini da se kroz duh stice neravnoteza, zebnja, ali i velicanstvenost. Sta o opasnostima duha znaju oni koji ne znaju ni za opasnosti zivota? Znak je velike neizvesnosti biti apologet duha, kao sto je znak velike neravnoteze biti apologet zivota. Jer za normalnog coveka zivot je ociglednost; samo se bolesnik njime odusevljava i hvali ga da ne bi propao. Ali sta biva s onim koji moze vise da hvali ni zivot ni duh?

Izvor slike: http://yodamanu.tumblr.com/post/18838928606/un-summilux-dans-le-brouillard