Citati velikog nobelovca - Ivo Andric

"Neprestano su vapili za slobodom a zaboravili su da, pre toga, traže snagu da tu slobodu dostojno nose."

"Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom."

"Ne smrt, zaborav rešava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, reči i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živeti dalje u telu bez sećanja, sa duhom bez imena. Zaborav, smrt sa pravom na nadu."

"U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi želeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno."

"Poznavao sam jednog čoveka koji je za svaku stvar koju on nema ili ne razume uspevao da nađe poneku zlu reč."

"Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale."

"Čuvaj se nejasnog i varljivog predvečernjeg sata, čaše i cigarete, i čoveka koji stoji pored tebe, smeška ti se u lice i govori malo, otežući reči, a pažljivo sluša ono što ti kažeš."

"Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta."

"Ostareo" čovek, to je prirodna stvar, ali ono što je ružno i teško, to je "zastareo" čovek."

Categories: citati, ivo andric, knjige, knjizevnost, na drini cuprija, nobelova nagrada

Beket u očima drugih

„Pamtim njegova ćutanja podjednako kao što pamtim njegove reči.”
Alba Arika

„Što dalje ide, bolje za mene. Ne želim filozofiju, traktate, dogme, religiju, izlaz, istine, odgovore, ništa iz podruma nagodbe. On je najhrabriji, nemilosrdni pisac i što više potapa moj nos u govna, ja sam mu zahvalniji.
Ne zaj---va se sa mnom, ne vodi me ka nekom utabanom putu, ne namiguje mi, ne prodaje mi izlečenje ili put ili otkrovenje ili šaku mrvica, ne prodaje mi ništa što ne želim da kupim-ne zanima ga da li želim ili ne da kupim.
Pa, kupiću njegovu robu zato što ne ostavlja nijedan kamen neprevrnut i nijednog crva usamljenog. On stvara telo lepote.
Njegovo delo je prelepo. ”
Harold Pinter

„Semjuel Beket je sui generis…Dat mu je glas za ostarele, osakaćene i neartikulisane, muškarce i žene na izmaku snage, izvan poziranja i pretvaranja, izvan trvdnji o postojanju smisla. Izgleda da govori da jedino tamo i tada, dok se metabolizam usporava, usred božijeg jednoprisustva ne njegovog mnoštva moguće je približiti se srži ljudskog stanja. Ipak njegove muzičke kadence; snažne i precizne rečenice, ne mogu a da ne odbijaju prazninu. Kao salamanderi opstajemo u njegovoj vatri.”

Ričard Elman

„Jednog dana primetio sam Beketa na jednoj od staza u Luksemburškom parku kako čita novine na način karakterističan za jednog od njegovih likova. Sedeo je na stolici, izgubljen u svojim mislima kao i obično. Nije izgledao dobro. Nisam se usudio da mu priđem. Šta bih mu rekao? Toliko mi se dopada, ali bolje je da ne razgovaramo. Tako je diskretan ! Razgovor je vrsta glume koja zahteva određen nedostatak uzdržanosti. To je igra za koju Beket nije stvoren. Sve o njemu izražava tihi monolog.”
Emil Sioran
 

Categories: cekajuci godoa, citati, engleska knjizevnost, knjizevnost, nobelova nagrada, semjuel beket

Ivo Andrić-Ex ponto

Je li vam se ikad dogodilo da, bačeni iz kolosijeka, rečete svagdašnjici: zbogom i da se vinete, nošeni strašnim vihorom, zaprepašteni kao onaj kome se tlo izmiče?

Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve — a šta se čovjeku ne može uzeti?

— i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i sama srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prezavo ropče?

Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se »ljepšom dušom dublje jeca«, ali kog je jedan samo od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj!

Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.

Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa. Visoko ukočeno nebo. Tvrda nemilosna zemlja. Ne, ništa se neće dogoditi! Ne, planine se neće soriti! Nebo će ostati gordo i hladno na visini!

Izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom: da se vidi i čuje ropsko krvavo srce kako kuca.

U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoljeća i gledaju moj sram. Pred očima pokoljenja leži moja duša naga i bespomoćna kao prelomljen mač.

Žeže me samilostan pogled nerođenih.

Kud sam ja sve lutao!

Kud su padale moje težnje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i griješio u životu! — Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sjećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.

Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nabijaju po dolinama.

Bio sam nijemi, oholi gost života. Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života.

Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgusnu na mrežnici mojih očiju. Od svega ne osta ni koliko je pepela na kosi na Čistu srijedu.

Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavši je, da mi lakše bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram moj i tuđi, i udarci i tragovi gvožđa na rukama.

Ko zna od sretnih i slobodnih šta je to samoća? Ni pauka nije bilo da jednom bar protka moju samoću, a čovjek čije sam korake čuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.

Bojao sam se i krvi koju sam čuo kako bije u mom ručnom zglobu, jer me je uvjeravala da živim, a to je bilo isto što i patnja.

 I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život.

I tada kad se je u kupanju miliona jednoličnih minuta, bez ikakve nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me omiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši, kao svjetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.

Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu.

Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima. 

Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. 

Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.

 Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

Categories: citati, ex ponto, ivo andric, knjizevnost, nobelova nagrada, odlomci, srpska knjizevnost