Приказивање постова са ознаком intervju. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком intervju. Прикажи све постове

четвртак, јун 25


Poslednjih sedam godina pišete memoare u kojima se često bavite svojom vokacijom i profesijom. Imam utisak da vas je upravo gubitak religijske vere okrenuo ka pisanju.
Vrlo je teško pisati o prošlosti i izbeći barem malo da varate. Moja želja za pisanjem datira mnogo ranije. Sa osam godina sam pisala priče, što većina dece radi. To ne znači da imaju želju  da sutra postanu pisci. Možda je u mom slučaju vokacija bila dodatno izražena upravo gubitkom religijske vere ali je takođe tačno da, kada sam čitala knjige koje su me duboko pogodile, poput knjige Džordž Eliota "The Mill on the Floss" jako sam želela da budem kao ona, neko čije će knjige čitati, čije će knjige dodirnuti čitaoce.
  Da li je na vas uticala engleska književnost?
Učenje engleskog moja je strast od detinjstva. Postoji dečija literatura na engleskom jeziku koja je mnogo šarmantnija od francuske. Volela sam "Alisu u zemlji čuda", "Petra Pana", Džordž Eliot, čak i Rosamond Lehmann.
 "Dusty Answer"?
Mnogo sam volela tu knjigu. Ipak, ona je krajnje osrednja. Devojčice moje generacije su je obožavale. Autor je bio mlad i sve devojke su se pronalazile u liku Džudi. Knjiga je pametna, čak i suptilna. Što se mene tiče, ja sam zavidila engleskom univerzitetskom životu. Živela sam kod kuće. Nisam imala svoju sobu. Zapravo, nisam imala ništa. Iako taj život nije bio besplatan pružao je privatnost što se meni činilo fantastičnim. Autorka je poznavala sve mitove adolescentnih devojaka-misteriozni, zgodni momci i sl. Kasnije, naravno, čitala sam sestre Bronte i knjige Virdžinije Vulf: "Orlando", "Gospođa Dalovej". Nisu mi se ništa posebno dopali "Talasi" ali mi je veoma draga njega knjiga o Elizabet Barett Browning.

 A njeni dnevnici?
Ne zanimaju me mnogo. Previše su književni. Fascinantno je, ali strano za mene. Previše je zabrinuta da li će njene knjige biti objavljene i šta će drugi reći o njoj.  Mnogo mi se dopala "Sopstvena soba" u kojoj govori o položajima u kojima se žene nalaze. To je esej ali pogađa srž. Vrlo dobro objašnjava zašto žene ne mogu da pišu.  Virdžinija Vulf je jedna od spisateljica koje su me najviše zanimale. Da li ste ikada pogledali neku fotografiju nje? Izrazito usamljeno lice...U određenom smislu interesuje me više od Colette. Collette je previše zaokupljena ljubavnim aferama, kućnim poslovima, pranjem veša, kućnim ljubimcima. Virdžinija Vulf je mnogo šira. 
Da li ste čitali njene knjige u prevodu?
 Ne, čitala sam na engleskom. Bolje razumem engleski nego što ga govorim.

Kakvo je vaše mišljenje o fakultetu i univerzitetu za pisca? Vi ste bili briljantan student na Sorboni i ljudi su očekivali da ćete imati sjajnu karijeru kao profesor.
 Studije su mi dale vrlo površno znanje o filozofiji ali su osnažile moje interesovanje za istu. Veliku korist imala sam od mogućnosti da provedem veliki deo vremena čitajući, pišući i obrazujući se. U tim danima predavači nisu imali previše zahtevan program. Studije su mi pružile solidnu podlogu jer da biste prošli državne ispite bilo je neophodno istražiti oblasti za koje u suprotnom ne biste marili ukoliko vas je zanimala samo generalna kultura. Podučili su me izvesnom akademskom metodu koji mi je pomogao prilikom pisanja "Drugog pola" i koji je generalno bio koristan metod tokom studija. Mislim na način da kroz knjige prolazite brzo sa sposobnošću da jasno definišete bitne delove, klasifikujete ih, odbacite ono što je nevažno, sposobnost da sumirate. 
Da li ste bili dobar predavač?
Mislim da nisam, zato što su me zanimali samo bistri studenti, dok dobrog učitelja zanimaju svi. Ali ako predajete filozofiju to je gotovo nemoguće. Bilo je uvek četiri ili pet studenata koji su jedini pričali dok su drugi bili nezainteresovani. Oni me nisu preterano zanimali.
Pisali ste deset godina pre nego što ste prvi put objavljeni sa 34 godine. Niste bili obeshrabreni?
Ne, zato što je u to vreme bilo neobično ukoliko objave delo nekog mladog pisca. Naravno, ima tu jedan ili dva primera, kao što je Radiguet koji je bio čudo. Sartr nije objavljen pre svoje 35. godine, kada su "Mučnina" i "Zid" predstavljeni. Kada je odbijena moja prva knjiga koja je bila manje ili više za objavljivanje bila sam obeshrabrena. I onda kada je prva verzija knjige "Ona je došla da ostane" odbijena to je bilo jako neprijatno. U tom trenutku sam pomislila da je potrebno da sačekam, da ne žurim. Znala sam za primere pisaca koji su sporo počinjali. I ljudi uvek navode slučaj Stendala koji nije počeo sa pisanjem pre svoje četrdesete godine.
Da li su na vas uticali neki američki pisci dok ste pisali svoje prve romane?
Prilikom pisanja "Ona je došla da ostane" bila sam pod uticajem Hemingveja koji nas je naučio jednostavnosti dijaloga i značaju malih stvari u životu.
Da li pravite precizan plan kada započinjete novi roman?
Nisam napisala roman deset godina i tokom tog perioda radila sam na svojim memoarima. Kada sam napisala "Mandarini" na primer, karaktere i atmosferu sam kreirala oko date teme, i malo po malo sinopsis je dobijao oblik. Ali generalno počinjem da radim na novom romanu mnogo pre nego što krenem da radim na sinopsisu.
Ljudi kažu da ste veoma disciplinovani i da ne dozvoljavate da prođe ni jedan dan a da niste pisali. U koje vreme započinjete sa pisanjem?
Uvek sam u gužvi da što pre krenem iako ne volim da pisanjem započnem dan. Prvo popijem čaj i potom, oko 10h krenem i pišem do 13 časova. Potom se vidim sa prijateljima i nakon toga, u 17h, nastavljam sa radom i pišem do devet. Nemam nikakav problem da nastavim popodne ono što sam započela ujutru. Kada budete otišli verovatno ću proći kroz papire ili otići u kupovinu. Najčešće, rad mi pričinjava zadovoljstvo. 
Kada viđate Sartra?
Svake večeri i često u toku ručka. Obično popodne pišem u njegovom stanu.
Ne smeta vam da idete iz jednog apartmana u drugi?
 Ne. S obzirom da ne pišem udžbenike nosim svoj rad sa sobom i to dobro funkcioniše.
 Da li odmah uronite u rad?
To u izvesnoj meri zavisi od onoga o čemu pišem. Ako proces pisanja ide dobro obično provedem pola sata ili sat čitajući ono što sam napisala prethodnog dana i praveći nekoliko korekcija. Nakon toga nastavim sa pisanjem. Da bih nastavila moram prvo da pročitam ono što je već urađeno.
Da li vaši prijatelji pisci imaju iste navike kao vi?
Ne, to je prilično individualna stvar. Genet na primer radi prilično drugačije. On utroši 12 sati tokom šest meseci  kada radi na nečemu i nakon što završi može da provede narednih šest meseci ne radeći ništa. Kao što sam rekla, ja radim svakog dana osim 2-3 meseca kada sam na odmoru i kada ne radim uopšte. Slabo čitam tokom godine ali kada idem na odmor ponesem pun kofer knjiga koje nisam imala vremena da pročitam. Ali ukoliko put traje mesec dana ili šest nedelja osećam se nelagodno, naročito ako sam između dve knjige. Dosadno mi je ako ne radim.
 Da li su svi vaši manuskripti pisani rukom? Ko ih dešifruje? Nelson Algren kaže da je on jedan od retkih ljudi koji mogu da čitaju vaš rukopis.
Ne znam da kucam ali imam dve devojke koje kucaju i mogu da dešifruju moj rukopis. Kada radim na poslednjoj verziji knjige napravim kopiju manuskripta. Vrlo sam oprezna. Ulažem puno truda. Moje pisanje je relativno čitljivo.
U Krv drugih i "Svi ljudi su smrtni" bavite se pitanjem vremena. Da li su na vas, u ovom kontekstu uticali Džojs ili Fokner?
 Ne to je bila lična preokupacija. Uvek sam bila svesna prolaznosti vremena. Uvek sam mislila da sam stara. Čak i kada sam imala 12 godina mislila sam kako je grozno imati 30 godina. Osećala sam da je nešto izgubljeno. U isto vreme bila sam svesna šta mogu dobiti i određeni periodi mog života naučili su me mnogo čemu. Ali uprkos svemu uvek sam bila progonjena prolaznošću vremena i činjenicom da nam se smrt stalno približava. Za mene, problem vremena je direktno povezan sa pitanjem smrti, sa mišlju da joj se nepovratno približavamo konstantno uz užas raspadanja. U mom životu uvek je postojao kontinuitet. Uvek sam živela u Parizu, manje ili više u istom kvartu. Moja veza sa Sartrom trajala je godinama. Imam veoma stare prijatelje koje i dalje viđam. Tako da nisam osetila da vreme deli stvari već više činjenicu da imam toliko godina iza sebe i pred sobom. Brojim ih.
U drugom delu vaših memoara dali ste portrtet Sartra dok je pisao "Mučninu". Opisujete ga kao čoveka opsednutog onim što on naziva svojim 'rakovima', svojom patnjom. Čini se da ste u to vreme bili srećniji član veze. Ipak, u vašim romanima otkrivate preokupaciju smrću koju nikad ne nalazimo kod Sartra.
Ali setite se šta on govori u "Rečima". Iako on nikada nije osetio bliskost smrti, jedan od njegov studenata, Nizan na primer, autor knjige "Aden, Arabie", bio je fasciniran smrću. Na izvestan način Sartr je mislio da je besmrtan. On je uložio sve u svoj rad i nadu da će njegov rad preživeti, a ja imajući u vidu činjenicu da će moj lični život nestati. Nisam ni najmanje zabrinuta da li će moje delo opstati. Uvek sam bila duboko svesna da obične stvari nestaju, svakodnevne aktivnosti, impresije, iskustva. Sartr je mislio da život može biti uhvaćen u zamku reči dok sam ja osećala da reči nisu život već reprodukcija života, nešto mrtvo da se tako izrazim. 
 To je upravo poenta. Neki ljudi tvrde da nemate moć da prenesete život u svoje romane. Insinuiraju da su vaši karakteri samo kopije ljudi koji se nalaze oko vas. 
Ne znam. Šta je imaginacija? Na duže staze to je postizanje određenog stepena opštosti, istine šta jeste, šta neko zapravo živi. Radovi koji nisu bazirani na realnosti me ne zanimaju osim ako nisu u svakom pogledu ekstavagantni, kao na primer romani Aleksandra Dime i Viktora Igoa koji su epovi svoje vrste. Ali ja 'izmišljene' priče ne nazivam delima mašte već veštine. Ako bih htela da se odbranim mogla bih da se pozovem na Tolstojev "Rat i mir" u kojem su svi likovi preuzeti iz života.
Vratimo se vašim likovima. Kako im dajete imena?
Ne smatram to previše važnim. Jednom liku iz "Ona je došla da ostane" sam dala ime Xaviere zato što sam upoznala samo jednu osobu koja se tako zove. Kada tražim imena obično pogledam u telefonskom imeniku ili pokušam da se setim imena bivših studenata.
Za koje likove ste najviše vezani?
Ne znam. Mislim da sam manje zainteresovana za likove koliko za odnose među llikovima, bilo da se radi o ljubavi ili prijateljstvu.
U svakom od vaših romana pronalazimo ženski lik koji je zaveden lažnim predstavama i kojoj preti ludilo.
Mnogo modernih žena je takvo. Mnoge žene su primerene da glume da su nešto što nisu, da glume velike kurtizane, da lažiraju svoje karaktere. One su na ivici neuroze. Gajim velike simpatije prema ženama te vrste. Interesuju me više nego dobro izbalansirana domaćica i majka. Ima žena koje me još više interesuju, to su one koje su i iskrene i nezavisne, koje rade i stvaraju.
 Nijedna od vaših ženskih likova nije imuna na ljubav. Sviđa vam se taj romantični element.
Ljubav je velika privilegija. Prava ljubav, koja je veoma retka, obogaćajuje živote i muškaraca i žena koji je iskuse.
U vašim romanima postove dva ženska lika, čini mi se Francoise iz "Ona je došla da ostane" i Anne iz Mandarini koje su iskusile najviše.
Razlog je što, uprkos svemu, žene daju više sebe u ljubavi jer većina njih nema mnogo čemu drugom da se da. Možda su i spoposbnije za duboko saosećanje koja je osnova ljubavi. Možda je to i stoga što mi je lakše da se projektujem kroz svoje ženske, pre nego kroz muške likove. Moji ženski likovi su bogatiji od muških.
Nikada niste kreirali nezavistan i slobodan ženski lik koji ilustruje na izvestan način vašu tezu predstavljenu u "Drugom polu". Zašto?
Prikazala sam žene kakve jesu, podeljena bića, ne kakve bi trebale da budu.
Nakon pisanja dugog romana "Mandarini" prestali ste sa pisanjem romana i započeli rad na svojim memoarima. Koju od ove dve literarne forme preferirate?
Obe mi se dopadaju. Nude različite vrste zadovoljstva i razočarenja. Prilikom pisanja memoara veoma je prijatno vratiti se u realnost. Sa druge strane, dok pratite realnost iz dana u dan kao što sam ja, primećujete izvesne dubine, izvesne vrste mitova i značenja koje se zanemaruju. U romanima, sa druge strane možete iskustiti ove horizonte ali tu postoji element fabrikovanja koji je uznemirujući. Treba ciljati ka inventiranju ne ka fabrikovanju. Dugo vremena sam želela da pričam o svom detinjstvu i mladosti. Održala sam veoma dubok odnos prema tim periodima ali se oni ne spominju u mojim knjigama. Čak i pre pisanja prvog romana, imala sam želju za iskrenim razgovorom. To je bila veoma lična i emocionalna potreba. Nakon "Uspomena dobro odgojene devojke" bila sam veoma nezadovoljna i pomislila da trebam da radim nešto drugo. Ali nisam bila u stanju. Rekla sam sebi :"Borila si se da budeš slobodna. Šta si uradila sa svojom slobodom, šta je od nje postalo?" Napisala sam nastavak koji je pratio moj život od dvadeset-prve godine do sadašnjosti, od "Moći stvari" do "Svođenja računa."
Na okupljanju pisaca u Foremontoru pre nekoliko godina, Karl Levi opisao je "Moć stvari" kao veliku ljubavnu priču veka. Sartr se od početka pojavljuje kao ljudsko biće. Otkrili ste Sartra koji nije bio shvaćen kako treba, drugačijeg od legendarnog Sartra. 
To sam uradila namerno. Nije želeo da pišem o njemu. Konačno, kada je video kako sam pisala o njemu dao mi je odrešene ruke da radim šta smatram ispravnim.
Zašto je, po vašem mišljenju tako? Uprkos reputaciji koju ima dvadeset godina, Sartr kao pisac i dalje ostaje neshvaćen i ostaje često na udaru kritika? 
Iz političkih razloga. Sartr se agresivno usprotivio klasi u kojoj je rođen i koja ga zbog toga posmatra kao izdajnika. Ali to je klasa koja ima novca i koja kupuje knjige. Sartrova situacija je paradoksalna. On je anti buržoaski pisac koji buržoazija čita, divi mu se kao jednim od njenih proizvoda. Buržoazija ima monopol na kulturu i misli da je rodila Sartra. U isto vreme ga mrzi jer je napada. 
U intervjuu sa Hemingvejem za Paris Review on kaže: ''Jedino u šta možete da budete sigurni jeste da, kada čitate pisca koji je politički orijentisan čije delo je opstalo moraćete da preskačete politiku dok čitanje knjigu.'' Vi se naravno ne slažete sa ovim. Da li i dalje verujete u privrženost?
Hemingvej je upravo primer pisca koji nije nikada želeo da se 'obaveže'. Znam da je bio uključen u španski građanjski rat ali kao novinar. Hemingvej nikada nije bio duboko privržen i zato veruje da ono što je zaista večno u literaturi jeste ono što nije datirano, na šta se niste obavezali. Ja se ne slažem sa tim. U slučaju mnogih pisaca upravo je njihov politički stav ono što čini da mi se dopadaju ili ne dopadaju. Nema mnogo pisaca u ranijim vremenima koji su zaista bili privrženi. Iako neko sa istom željom čita Rusoov "Društveni ugovor" kao što čita njegove "Ispovesti", niko više ne čita "The New Heloise".
Čini se da je vrhunac egzistencijalizma bio period od kraja rata do 1952. godine. Danas je u modi 'novi roman' i takvi pisci su Drieu La Rochelle i Roger Nimier. 
U Francuskoj se sigurno stvari vraćaju na svoje mesto. Novi roman nije reakcionaran a nisu ni njegovi autori. Simpatizer bi mogao da kaže da žele da se udalje od određenih buržoaskih konvencija. Ovi pisci nisu uznemirujući.  Na duže staze golizam nas vraća petenizmu i za očekivati je da kolaborator kao što je La Rochelle i ekstremni rekacionar kao što je Nimier budu ponovo cenjeni. Buržozija pokazuje ponovo svoje prave boje, tj. kao reakcionarna klasa. Pogledajte samo uspeh Sartrovih Reči. Nekoliko stvari možemo zapaziti. To je jedna od njegovih najboljih knjiga. To je sjajna knijga, uzbudljiv prikaz virtuoznosti, fantastično napisano delo. U isto vreme ta knijga je postigla značajan uspeh upravo zato što nije bila 'posvećena'. Kada kritičari kažu da je to njegova najbolja knjiga, zajedno sa Mučninom, treba imati u vidu da je Mučnina njegov raniji rad, rad koji nije 'posvećen' i koji je prihvaćen od strane levice i desnice za razliku od njegovih drama. Istovetna stvar se dogodila meni sa "Uspomenama dobro odgojene devojke". Buržujske žene su bile oduševljene jer su u njoj pronašle svoju mladost. Protest je krenuo sa "Moć stvari" i nastavio se sa "Svođenjem računa". Raskid je vrlo jasan, vrlo oštar.
Poslednji deo "Svođenja računa" posvećen je alžirskom ratu na koji ste, čini se, reagovali na vrlo ličan način.
Osećala sam i mislila o stvarima na politički način ali nikada nisam bila uključena u političku akciju. Ceo poslednji deo "Svođenja računa" bavi se ratom. I to se čini anahroničnim u Francuskoj koja više ne mari za rat.
 Je l niste shvatili da će ljudi zaboraviti na rat?
Obrisala sam mnogo strana iz tog odeljka. Tako da sam shvatila da će biti anahronično. S druge strane jako sam želela da pričam o tome i zapanjena sam da su ljudi u tolikoj meri zaboravili rat. Da li ste ikada gledali film "La belle vie" mladog režisera Roberta Enicoa? Ljudi su šokirani zato što film prikazuje rat u Alžiru. Claude Mauricac je napisao u Le Figaro Litteraire: ''Zašto gledamo vojnike padobrance na trgovima? To nije realno u životu.'' Ali jeste realno. Često sam ih viđala sa Sartrovog prozora na Saint Germain de Pres-u. Ljudi su zaboravili. Želeli su da zaborave. Želeli su da zaborave svoja sećanja. To je razlog zbog kojeg nisam napadnuta zbog onoga što sam rekla o alžirskom ratu već zbog onoga što sam rekla o starosti i smrti. Što se tiče rata u Alžiru. svi Francuzi su ubeđeni da se nikada nije ni odigrao, da niko nije mučen, da do sada gde god je bilo torture oni su bili protiv nje. 
Na kraju "Svođenja računa" kažete: ''Kada sa nevericom pogledam unazad na lakovernog adolescenta, zapanjena sam jer primećujem koliko sam prevarena.'' Ova opaska izazvala je, čini se, različite vrste nesporazuma.
Ljudi-naročito neprijatelji-pokušali su da protumače ovu opasku kao da znači da je moj život jedan neuspeh, ili zato što priznajem da sam pogrešila na političkom nivou ili zato što priznajem da, nakon svega, žene trebaju da imaju decu etc. Svi koji su čitali moje knjige znaju da ja tvrdim upravo suprotno, da ne zavidim nikome, da sam savršeno zadovoljna svojim životom kakav je bio, da sam se držala svojih obećanja i kada bih mogla ponovo da proživim život ne bih ništa uradila drugačije. Nikada nisam žalila što nisam imala decu i do sada jedino čime sam želela da se bavim je pisanje. Zašto onda prevarena? Kada neko ima egzistencijalni pogled na život kao ja, paradoks ljudskog života jeste što neko pokušava da bude, na duže staze, ali jedva postoji. To je zbog neslaganja koje nastaje kada ste svoj ulog stavili na to bivstvovanje- i, u izvesnom smislu to uvek radite kada pravite planove-čak i kada znate da ne možete uspeti u bivstvovanju- kada se osvrnete na svoj život vidite da ste samo postojali. Drugim rečima, život ne stoji iza vas kao solidna stvar, kao život boga (to je nemoguće). Tvoj život je jednostavno ljudski život. Zato neko može reći, kao što je Alain rekao, i vrlo mi se dopada to opažanje da ''Nam ništa nije obećano''. U izvesnom smislu to je tačno. U drugom nije. Zato što su buržoaskom momku ili devojci koji su odrasli u određenoj kulturi zapravo obećane određene stvari. Mislim da nijedna osoba koja je u mladosti iskusila težak život neće reći da je bila 'prevarena'. Ali kada ja govorim o tome da sam bila prevarena, govorim o sedamnaestogodišnjoj devojci koja je sanjarila u zemlji u blizini grma leske o tome šta će raditi u svom životu. Uradila sam sve što sam htela, pisala knjige, učila o stvarima, ali sam prevarena zato što nikada nije bilo više od toga. Postoji jedna Malarmeova rečenica o ''parfemu tuge koji ostaje u srcu'', zaboravila sam kako tačno ide. Dobila sam ono što sam htela, ali kada je sve rečeno i gotovo, šta je osoba želela je uvek nešto drugo. Žena psihijatar mi je napisala veoma inteligentno pismo u kojem kaže da ''prema poslednjoj analizi, želja uvek ide dalje od objekta želje.'' Stvar je u tome da sam imala sve što sam želela ali da ono ''dalje'' koje je bilo uključeno u želju nije dostignuto jednom kada je želja ostvarena. Imala sam želje i pogled na život koje su svi kulturno obrazovani i buržoaski ljudi bili podsticani da imaju a moji čitaoci su me optuživali da ih u tome nisam ohrabrivala. Na to sam mislila i ne žalim ni za čim što sam pomislila i uradila.

Neki kritičari i čitaoci misle da govorite o starosti na neprijatan način. 
Mnogim ljudima se ne dopada ono što govorim o starijem dobu zato što žele da veruju da su sva životna doba divna, da su deca nevina, da su svi mladenci srećni, da su svi stari ljudi spokojni. Borila sam se protiv takvih predstava o životu celog svoj života, i nema sumnje da za mene trenutak, ne starosti, već početka starenja predstavlja- čak i kada neko ima sve izvore koje želi, pažnju, posao koji treba završiti-predstavlja promenu u nečijem postojanju, promenu koja se manifestuje gubitkom velikog broja stvari. Ako nekome nije žao što ih je izgubio samo znači da ih nije voleo. Mislim da ljudi koji glorifikuju starost ili smrt jesu ljudi koji ne vole život. Naravno, u sadašnjoj Francuskoj moraš reći da je sve u redu, da je sve divno, uključujući i smrt.
Beket je precizno pisao o obmanutosti ljudskog stanja. Da li vas on interesuje više od drugih 'novih pisaca'?
Naravno. Svo igranje sa vremenom koje se može pronaći u 'novom romanu' može se pronaći kod Foknera. On je taj koji ih je naučio kako to da urade, i po mom mišljenju, on to radi najbolje. Što se Beketa tiče, njegov način naglašavanja tamne strane života je veoma lep. Ipak, on je ubeđen da je život samo mračan i ništa više. I ja sam sigurna da je život mračan ali u isto vreme volim život. Ali čini se da je to ubeđenje pokvarilo sve za njega. Kada je to jedino što imaš da kažeš, ne postoji pedeset načina da to izraziš i većina njegovih radova je ponavljanje onoga što je već rekao. "Kraj partije" ponavlja "Čekajući Godoa" ali na slabiji način.
Da li postoje neki moderni francuski pisci koji vam se dopadaju?
Ne mnogo. Dobijam dosta manuskripta i iritantna stvar je u tome što su uglavnom prilično loši. Trenutno sam veoma uzbuđena zbog Violette Leduc. Prvi put je objavljena 1946. godine u Collection Espoir koji je uređivao Kami. Kritike su je uzdizale u nebesa. Sartr, Genet i Jouhandeau su je mnogo voleli. Nikada nije bila rasprodata. Skoro je objavila sjajnu autobiografiju pod nazivom "Gad" čiji je početak objavljen u Les temps moderns u kojem je Sartr urednik. Ja sam napisala predgovor za njenu knjigu zato što verujem da je ona jedna od potcenjenih posleratnih francuskih pisaca. Danas ima dosta uspeha u Francuskoj.
Kako vi sebe rangirate među modernim piscima?
Ne znam. Šta tu ima da se ocenjuje? Buka, tišina, potomstvo, broj čitaoca, odsutvo čitalaca, značaj u određenom vremenu? Mislim da će me ljudi čitati neko vreme. U krajnjem slučaju, to je ono što mi moji čitaoci govore. Doprinela sam diskusiji o ženskom pitanju. Znam da jesam zbog pisama koje sam dobila. A kada je u pitanju književni kvalitet mog dela, u strogom smislu, nemam ni najmanju ideju.  

Jelena Popović prevela sa engleskog intervju sa Simon de Buvoar objavljen 1965. godine u časopisu The Paris Review 
  

четвртак, март 6

Gabrijel Garsija Markes rođen je 6.marta 1928. godine, u malom kolumbijskom gradu Arakataka. Okruženo plantažama banana, njegovo selo zvalo se Makondo i kasnije će poslužiti kao mesto u kojem se odigrava glavna radnja u knjizi Sto godina samoće. Markes je najveći deo svog detinjstva proveo sa svojom babom i dedom, kojih se priseća sa velikom nežnošću kao sjajnih pripovedača čije priče su mu poslužile kao inspiracija za mnoge svoje novele i kratke priče. Iako veruje da su njegovi prvi literarni uticaji bili poetični i mitski, njegovi prvi objavljeni radovi bili su novinarski, objavljeni u kolumbijskom časopisu El Espectador, u kojem je radio kao reporter i filmski kritičar dok je nekoliko godina tokom 50ih radio kao dopisnik iz Rima i Pariza. 
Markesove prve kratke priče napisane su noću nakon što su ostali novinari napuštali kancelariju, ali je bilo potrebno nekoliko godina i insistiranja najbližih prijatelja pre nego što će iste biti objavljene.
Danas je njegova proza prevedena na više od dvadeset jezika uključujući Leaf storm (1955), Pukovniku nema ko da piše (1961) i Zao čas (1962). Internacionalno priznanje će stići tek nakon objavljivanja Sto godina samoće, knjige koju je pokušavao sa mukom da napiše tokom mnogo godina. U istom trenu ocenjena kao vrhunska književnost, roman je osvojio nagradu francuske akademije za najbolju inostranu knjigu 1969. godine. Patrijarhova jesen-knjiga koja predstavlja nastavak Markesove fikcijske potrage za samoćom i njenom povezanošću sa moći , napisana 1975. – prihvaćena je sa podjednakom hvalom.
1982. godine Markes dobija Nobelovu nagradu.
Kasnije objavljuje Ljubav u doba kolere (1985) i General u svom lavirintu (1989), fikciju o poslednjim danima venecuelanskog revolucionara Simona Bolivara.
Garsija Markes je nedavno režirao seriju dobro prihvaćenih filmova za špansku televiziju i 1995. godine osnovao Fondaciju za novo ibero-američko novinarstvo.

Kako ste počeli da pišete?

Crtanjem. Crtao sam stripove. Pre nego što sam mogao da čitam i pišem imao sam običaj da crtam stripove u školi i kod kuće. Smešno je što sada shvatam da sam, dok sam išao u srednju školu, imao reputaciju pisca iako zapravo nisam ništa napisao. Ako je trebao napisati pamflet ili sastaviti peticiju ja sam to radio zato što sam navodno bio pisac. Kada sam upisao fakultet ispostavilo se da generalno uzevši  imam dobru literarnu pozadinu, značajniju od onih koju su u tom trenutku imali moji prijatelji. Na univerzitetu u Bogoti stekao sam nove prijatelje i kolege koji su mi otkrili moderne pisce. Jedne večeri prijatelj mi je pozajmio zbirku kratkih priča Franca Kafke. Vratio sam se u stan u kojem sam odseo i počeo da čitam Metamorfozu. Prva rečenica me je gotova zbacila sa kreveta. Bio sam toliko iznenađen. Prva rečenica “Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u ogromnu bubu.” Kada sam je pročitao pomislio sam kako nisam znao da je ikome dozvoljeno da piše takve stvari. Da sam znao da je dozvoljeno odavno bih počeo da pišem. Tako sam gotovo odmah krenuo da pišem kratke priče. To su bile potpuno intelektualne priče zato što sam ih pisao prema svom literarnom iskustvu i u tom trenutku još uvek nisam pronašao vezu između literature i života. Priče su objavljene u kulturnom dodatku časopisa El Espectador u Bogoti i postigle su određeni uspeh u to vreme-verovatno zbog toga što niko u Kolumbiji nije pisao intelektualne kratke piče. Ono o čemu se u to vreme pisalo se uglavnom odnosilo na život na selu i društveni život. Kada sam napisao prve kratke priče rečeno mi je da su odražavale džojskovski uticaj.

Da li ste tada čitali Džojsa?

Ne, zato sam uzeo da pročitam Uliksa. Pročitao sam knjigu u jedinom španskom izdanju koje je bilo dostupno. Tek nakon što sam pročitao engleski kao i veoma dobar francuski prevod shvatio sam koliko je španski prevod bio loš. Ipak sam tada naučio nešto što će mi biti od koristi za dalje pisanje-tehniku unutrašnjeg monologa.  Kasnije sam ovu tehniku pronašao kod Virdžinije Vulf i volim više kako ona koristi ovu tehniku od Džojsa iako sam kasnije otkrio da je osoba koja je izmislila unutrašnji monolog zapravo anonimni pisac Lazarillo de Tormes.

Da li možete da navedete neke pisce koji su ranije uticali na vas?

Ljudi koji su mi zaista pomogli da se oslobodim intelektualnog odnosa prema kratkoj priči bili su pisci američke izgubljene generacije. Shvatio sam da njihova književnost ima odnos prema životu koji moje kratke priče nisu imale. Zatim je usledio događaj koji je bio veoma značajan za promenu ovog odnosa.
Bio sam u Bogatazu, 9.aprila 1948. godine kada je politički lider Gaitan upucan i kada su ljudi u Bogoti besno izašli na ulice. Ja sam se nalazio u svom pansionu spreman da ručam kada sam čuo vesti. Otrčao sam do tog mesta ali je Gaitan već bio odvezen taksijem u bolnicu. Na povratku u pansion ljudi su već izašli na ulice, demonstrirali, pljačkali radnje i palili zgrade. Pridružio sam im se. Tog popodneva i večeri postao sam svestan kakva je zemlja u kojoj živim i koliko moje kratke priče imaju malo veze za tim. Kada sam kasnije bio primoran da se vratim u Barankilju na Karibima gde sam proveo svoje detinjstvo, shvatio sam da je to bio način života koji sam živeo, poznavao i o kojem sam želeo da pišem.
Između 1950-1951. godine usledio je drugi događaj koji je uticao na moje literarne tendencije. Majka me je zamolila da je pratim na putu za Arakataku, mestu u kojem sam rođen, i da prodam kuću u kojoj sam proveo prvih nekoliko godina života. Kada sam stigao tamo u početku sam bio šokiran zato što sam tada imao dvadeset i dve godine a u toj kući nisam bio od svoje osme. Ništa se u suštini nije promenilo, ali sam ja osećao da ne gledam u selo već da ga doživljam kao da čitam o njemu. Izgledalo je kao da je sve što sam video već bilo napisano, i sve što je bilo potrebno da uradim jeste da sednem i zapišem ono što se već nalazilo tamo i šta sam upravo čitao. Sve se razvilo u literaturu: kuće, ljudi i uspomene. Nisam siguran da li sam tada već pročitao Foknera ili ne, ali sada znam da je jedino Foknerova tehnika mogla da mi omogući da napišem ono što vidim. Atmosfera, dekadenca, vrelina u selu su u grubim crtama bile iste kao što sam osećao kod Foknera. To je bila regija plantaža banana u kojoj je bilo nastanjeno dosta amerikanaca iz kompanija voća koji su doprinosili istoj atmosferi koju sam pronalazio kod pisaca sa "Juga". Kritičari su govorili o Foknerovskom uticaju ali ja to smatram koincidencijom. Ja sam samo pronašao materijal koji je morao biti obrađen jedino na način na koji je i Fokner obrađivao isti materijal.
Sa tog putovanja sam se vratio da bih napisao Oluju uvelog lišća, moju prvu novelu. Ono što mi se zapravo dogodilo na tom putu u Arakataku jeste da sam shvatio da je sve što mi se dogodilo u detinjstvu imalo literarnu vrednost koju sam tek sada počinjao da cenim. Od trenutka kada sam napisao Oluju uvelog lišća shvatio sam da želim da budem pisac, da me niko ne može zaustaviti i da je jedina stvar koja mi je preostala da uradim jeste da pokušam da budem najbolji pisac na svetu. To je bilo 1953. godine ali sam tek 1967. dobio prvi honorar nakon što sam napisao pet od svojih osam knjiga.

Da li mislite da je čest slučaj da mladi pisci odbacuju značaj sopstvenog detinjstva i iskustva i da započinju intelektualizacijom kao što je sa vama bio slučaj?

Ne, proces se zapravo obrnuto odigrava, ali ako bih trebao da dam savet mladom piscu rekao bih mu da piše o nečemu što mu se dogodilo jer je uvek lako primetiti da li pisac piše o nečemu što je proživeo ili o nečemu što je pročitao ili o čemu mu je neko drugi pričao. Pablo Neruda ima stih u pesmi koji kaže:” Bože spasi me od izmišljanja dok pevam.” Uvek me zabavlja kako najveće hvale za moj rad dolaze za imaginaciju dok je istina zapravo da ne postoji jedna rečenica u mom radu koja nije zasnovana na stvarnosti. Problem je u tome što karipska realnost podeća na najdivlju fantaziju.

Za koga pišete u tom trenutku? Ko je vaša publika?

Oluju uvelog lišća sam napisao za svoje prijatelje koji su mi pomagali i pozajmljivali mi svoje knjige i bili entuzijastični povodom mog rada. Generalno mislim da obično pišete za nekoga. Kada pišem uvek sam svestan da će se jedan deo dopasti određenom prijatelju, ili da će se nekom drugom dopasti taj i taj paragraf ili poglavlje; uvek mislim na određene ljude. Na kraju, sve knjige su napisane za vaše prijatelje. Problem sa kojim sam se susreo nakon pisanja Sto godina samoće jeste da sada ne znam za koga od miliona čitalaca sada pišem, to me uznemirava. Kao da milion očiju gleda u mene i ja ne znam šta misle.

Koliki je uticaj novinarstva na vaše pisanje?

Mislim da je uticaj obostran. Fikcija je pomogla mom novinarstvu tako što mu je dala literarnu vrednost. Novinarstvo je pomoglo fikciji tako što sam zadržao blizak odnos sa realnošću.

Kako biste opisali potragu za stilom kroz koju ste prošli od pisanja Oluje uvelog lišća i pre nego što ste mogli da napišete Sto godina samoće?

Nakon što sam napisao Oluja uvelog lišća, odlučio sam da je pisanje o selu i mom detinjstvu zapravo bio beg od suočavanja i pisanja o političkoj realnosti zemlje. Imao sam lažan utisak da se krijem iza ove vrste nostalgije umesto da se suočavam sa političkim stvarima koje su bile aktuelne. Ovo je bilo vreme kada je veza između politike i književnosti bila veoma diskutabilna. Ja sam stalno pokušavao da zatvorim taj međuprostor između njih. Moj dotašnji foknerovski uticaj zamenjuje Hemingvej. Napisao sam Putniku nema ko da piše, Zao čas i Sahrana velike mame koje su manje više napisane u isto vreme i imaju dosta toga zajedničkog. Radnja ovih priča odigrava se u drugačijem selu od onog iz Oluje uvelog lišća i Sto godina samoće. Ovo je selo u kojem nema magije. To je žurnalistička književnost. Ali kada sam završio Zao čas shvatio sam da su svi moji stavovi bili pogrešni. Došao sam do saznanja da je moje pisanje o detinjstvu bilo u većoj meri političko i imalo mnogo više veze sa realnošću moje zemlje nego što sam mislio. Nako Zlog časa nisam ništa napisao pet godina. Imao sam ideju šta sam oduvek hteo da radim ali nešto je nedostajalo i ja nisam bio siguran šta je to dok jednog dana nisam pronašao pravi ton-ton koji sam na kraju iskoristio za pisanje Sto godina samoće. On je bio baziran na načinu na koji je moja baka imala običaj da priča svoje priče. Govorila je stvari koje su zvučale natprirodno i fantastično, ali ih je izgovara potpuno prirodno. Kada sam konačno pronašao ton koji moram da upotrebim, seo sam i osamnaest meseci radio svakog dana. 

Kako je pričala o“fantastičnom“ tako prirodno?

Ono što je bilo važnije jeste izraz lica koji je imala u tom trenutku. Nije menjala izraz dok je pričala i svi su bili iznenađeni. U prethodnom pokušaju da napišem Sto godina samoće pokušao sam da ispričam  priču ne verujući u nju. Ono što sam otkrio jeste da moram ja da verujem u nju i da je zapišem sa istim izrazom koji je moja baka imala dok je pričala o njima: ledeno hladan.

Izgleda kao da je za taj ton zaslužna novinarska tehnika i kvalitet. Opisujete fantastične događaje do sitnih detalja što im pruža osećaj realnosti. Da li je ovo nešto što ste pokupili iz novinarstva?

To je novinarski trik koji možete podjednako primeniti na književnost. Na primer, ukoliko kažete da se trenutno na nebu nalaze slonovi ljudi vam neće verovati. Ali ukoliko im kažete da se na nebu nalazi četiri hiljade i dvadeset pet slonova verovatno će vam poverovati. Knjiga Sto godina samoće je puna takvih stvari. To je upravo tehnika koju je moja baka koristila. Sećam se posebno priče o liku koji je bio okružen žutim leptirima. Kada sam bio mali postojao je jedan električar koji je posećivao našu kuću. Bio sam veoma radoznao zato što je nosio kaiš koji je koristio kako bi zaštitio sebe od električnih kablova. Baka je imala običaj da, svaki put kada se ovaj čovek pojavljivao u kući, kaže da će ostaviti celu kuću punu leptirova. Međutim dok sam pisao o ovome shvatio sam da ukoliko ne kažem da su leptiri bili žuti niko mi neće poverovati. Kada sam pisao deo u kojem Remedios odlazi na nebo trebalo mi je mnogo vremena da bih napisao to uverljivo. Jednog dana sam otišao u baštu i ugledao ženu koja je dolazila da pere veš kako stavlja čaršave da se suše i svađa se sa vetrom koji pokušava da ih oduva. Shvatio sam da ako iskoristim čaršave za Remedios ona će se uzdići. Tako sam to uradio kako bi bilo uverljivo. Problem svakog pisca je kredibilitet. Svako može da piše bilo šta dokle god mu se veruje.

Šta je poreklo kuge nesanice u Sto godina samoće?

Počinjajući sa Edipom oduvek me je zanimala kuga. Dosta sam istraživao o srednjovekovnim slučajevima kuge. Jedna od mojih omiljenih knjiga je Dnevnik jedne godine kuge Danijela Defoa između ostalog zbog toga što je Defo novinar koji zvuči kao da je sve što kaže fantazija. Dugi niz godina sam verovao da je Defo pisao o londonskoj kugi zato što ju je proživeo dok nisam otkrio da je to zapravo roman i da je Defo imao manje od sedam godina u vreme londonske kuge. Kuga je oduvek bila jedna od tema kojoj sam se vraćao u različitim formama. U Zlom času pamfleti su kuge. Dugi niz godina sam verovao da političko nasilje u Kolumbiji ima istu metafiziku kao kuga. Pre Sto godina samoće iskoristio sam kugu da bih pobio sve ptice u priči Dan nakon subote. U Sto godina samoće iskoristio sam kugu nesanice kao vrstu literarnog trika zato što je ona suprotno od kuge spavanja. Naposletku, književnost nije ništa drugo do stolarski zanat.

Da li možete da objasnite tu analogiju?

Obe zahtevaju težak rad. Pisati nešto je gotovo podjednako teško kao napraviti sto. U oba slučaja manevrišeš sa stvarnošću; materijalom teškim kao drvo. Obe odlikuje postojanje različitih trikova i tehnika. U osnovi veoma malo magije i mnogo teškog rada je uključeno. I kao što je Prust čini mi se rekao potrebno je deset posto inspiracije i devedeset procenata perspiracije. Nikada nisam ništa napravio od drveta ali je to zanat kojem se najviše divim, naročito stoga što ne možeš naći nikoga ko to može da radi umesto tebe.

A kada je reč o zemlji koja daje svoje more zbog inostranog duga kao u Patrijarhovoj jeseni?

Da, ali to se zaista dogodilo. To se dogodilo i ponoviće se još mnogo puta. Patrijarhova jesen je istorijska knjiga u potpunosti. Izvući verovatnoću iz pravih činjenica  je posao i novinara i pisca, kao što je i posao proroka. Teškoća je što mnogo ljudi misli da sam ja pisac fantastike dok sam ja zapravo veoma realistična osoba i pišem o onome za šta verujem da je socijalni realizam.

Da li je to utopijski?

Nisam siguran da li utopija znači stvaran ili idealan. Ja ipak mislim da znači stvaran.

Da li su likovi iz Patrijarhove jeseni, diktatori na primer osmišljavani prema stvarnim osobama? Čini se da postoje određene sličnosti sa Frankom, Peronom i Truhiljom?

U svakom romanu lik predstavlja kolaž različitih karaktera koje poznajete ili o kojima ste čuli ili čitali. Ja sam čitao sve što sam mogao da pronađem o latinoameričkim dikatorima u poslednjem veku i  na početku ovog. Takođe sam pričao sa mnogim ljudima koji su živeli pod dikaturom. Time sam se bavio poslednih deset godina i kada sam dobio jasnu ideju kako će lik izgledati, učinio sam napor da zaboravim sve o čemu sam čitao i što sam čuo kako bih mogao da izmišljam bez korišćenja ijedne situacije koja se desila u stvarnom životu. U jednom trenutku sam shvatio da nisam ni u jednom periodu života živeo pod diktaturom i pomislio sam da knjigu napišem u Španiji kako bih mogao da osetim atmosferu življenja pod diktaturom. Međutim otkrio sam da je atmosfera pod Frankovom dikaturom u mnogo čemu drugačija od karipske. Zbog toga je pisanje knjige bilo zaustavljeno na godinu dana. Nešto je nedostajalo a ja nisam bio siguran šta.  Zatim sam preko noći odlučio da je najbolje da se vratim na Karibe. Tako smo se svi vratili u Barankilju u Kolumbiji. Dao sam izjavu novinarima i svi su mislili da se šalim jer sam izjavio da se vraćam jer sam zaboravio kako miriše guava. Da budem iskren, to je ono što mi je bilo potrebno da bih završio knjigu. Otišao sam na putovanje karipskim ostrvima. Dok sam išao iz jednog na drugo ostrvo pronašao sam elemente koji su hvalili da bih napisao knjigu.

Često vam je tema knjiga samoća moći.

Što više moći imate teže je da znate ko vas laže a ko ne. Kada dostignete apsolutnu moć nema više kontakta sa stvarnošću, i to je najgora vrsta samoće koja postoji. Veoma moćna osoba, diktator,okružen je interesima i ljudima čiji je konačan cilj da ga izoluju od stvarnosti. 

Šta je sa piščevom samoćom? Da li je ona drugačija?

Ona ima mnogo veze sa samoćom koju donosi moć. Piščev pokušaj da portreiše stvarnost vodi ga često ka iskrivljenom gledanju na nju. U želji da prenese stvarnost može zapravo izgubiti kontakt sa njom, u zamku od slonovače kao što kažu. Novinarstvo je veoma dobra zaštita od toga. Upravo zbog toga sam uvek pokušavao da ostanem u novinarstvu jer me je ono održavalo u odnosu sa stvarnošću, naročito političko novinarstvo i politika. Samoća koja mi je pretila posle Sto godina samoće nije bila samoća pisca već samoća slave, koja još više liči na samoću moći. Moji prijatelji su me odbranili od iste, prijatelji koji su uvek bili tu. 


Kako?

Tako što sam uspeo da zadržim iste prijatelje celog života. Ja ne prekidam i ne raskidam sa starim prijateljima i oni me spuštaju na zemlju, uvek stoje čvrsto na zemlji i nisu poznati.

Kako stvari počinju? Jedna od slika koje se ponavljaju u Patrijarhovoj jeseni su krave u palati. Da li je ovo jedna od originalnih slika?

U nekoliko prilika sam rekao da je u genezi svih mojih knjiga uvek slika. Prva slika koju sam imao za Patrijarhovu jesen bila je slika starog čoveka u veoma luksuznoj palati u koje krave dolaze i jedu zavese. Ali slika se nije konkretizovala dok nisam video fotografiju. U Rimu sam ušao u jednu knjižaru i krenuo da razgledam knjige fotografija koje inače volim da sakupljam. Video sam ovu fotografiju u bilo je savršeno. Video sam kako će to izgledati. S obzirom da nisam veliki intelektualac, mogu da vidim moje antecedents u svakodnevnim stvarima, u životu a ne u velikim delima.

Da li u vašim knjigama ikada dolazi do iznenađujućih obrta?

Dešavalo se u početku. U prvim pričama koje sam napisao imao sam generalnu ideju raspoloženja, ali sam dozvoljavao slučaju da odluči. Najbolji savet koji sam ranije dobio bio je da je dobro raditi na taj način dok si mlad jer tada inspiricajia stalno navire. Ali mi je takođe rečeno da ću ukoliko ne naučim tehniku imati kasnije problema kada inspiracija nestane i bude neophodna tehnika da nadomesti taj gubitak. Da to nisam tada naučio sada ne bih bio u mogućnosti da napravim skicu strukture unapred. Struktura je čisto tehnički problem i ukoliko je ne naučite na početku nećete je naučiti nikada.

To znači da vam je disciplina jako bitna?

Mislim da ne možete napisati knjigu koja će biti iole vredna bez izvanredne discipline.

A kada su u pitanju veštački stimulansi?

Postoji jedna stvar koju je Hemingvej rekao koja me je impresionirala a to je da je pisanje za njega kao boks. On je brinuo o svom zdravlju i blagostanju. Fokner je imao reputaciju pijanca ali u svakom intervjuu koji je dao rekao je da je nemoguće napisati jedan jedini red u alkoholisanom stanju. Hemingvej je rekao isto. Ali čitaoci su me pitali da li sam bio drogiran dok sam pisao neke knjige. To samo ilustruje koliko oni ne znaju ništa o knjiženosti i veštačkim stimulansima. Da biste bili dobar pisac neophodno je da u svakom trenutku pisanja budete prisebni i dobrog zdravlja. Ja sam izrazito protiv romantičnog koncepta pisanja koji tvrdi da je čin pisanja žrtvovanje i da što su gori ekonomski uslovi ili emocionalno stanje to je bolje pisanje. Ja mislim da je neophodno biti u veoma dobrom fizičkom i emocionalnom stanju. Za mene literarno stvaranje zahteva dobro zdravlje i Izgubljena Generacija je ovo razumela. To su bili ljudi koji su voleli život.

Blez Sandrar je rekao da je pisanje privilegija u poređenju sa mnogim drugim poslovima i da pisci preuveličavaju sopstvene patnje. Šta vi mislite?

Mislim da je pisanje veoma teško, ali je podjednako težak svaki posao koji se dobro obavlja. Ono što je privilegija jeste raditi svoj posao na lično zadovoljstvo. Preterano sam zahtevan prema drugima i prema sebi zato što ne tolerišem greške i verujem da je privilegija raditi bilo šta do perfektnosti. Istina je doduše da su pisci često megalomanijaci i da sebe smatraju centrom univerzuma i društvene svesti. Ali ono čemu se najviše divim jeste kada je nešto dobro urađeno. Uvek sam srećan kada putujem da znam da su piloti bolji piloti nego što sam ja pisac.

Da li su snovi važni kao izvor inspiracije?

U početku sam dosta obraćao pažnju na snove ali sam onda shvatio da je sam život veći izvor inspiracije i da snovi čine samo mali deo bujice koja se zove život. Ono što je istina kada je u pitanju moje pisanje jeste da sam veoma zainteresovan za različite koncepte snova i njihove interpretacije. Snove vidim kao deo života u globalu ali je stvarnost bogatija ili su možda moji snovi siromašni.

Da li možete da napravite razliku između inspiracije i intuicije?

Inspiracija je kada pronađeš pravu temu, onu koja ti se zaista dopada, to posao čini mnogo lakšim. Intuicija, koja je fundamentalna za pisanje fikcije je poseban kvalitet koji pomaže u razlikovanju onoga što je stvarno bez potrebe za naučnim znanjem, ili bilo kojom drugom vrstom učenja. Zakoni gravitacije mogu biti shvaćeni mnogo lakše intuicijom nego bilo čime drugim.To je način da se preživi bez mučenja. Za pisca intuicija je esencijalna. U osnovi ona je suprotna od intelektualizma, koji prezirem vise nego išta na svetu- u onom smislu da je realan svet pretvoren u neku vrstu nepromenljive teorije. Intuicija ima tu prednost da ili jeste ili nije. Ne mučiš se da staviš okrugli klin u rupu kvadratnog oblika.

Da li su teoretičari oni koji vam se ne sviđaju?

Upravo. Uglavnom zato što ne mogu da ih razumem. Zato uglavnom moram da objašnjavam stvari anegdotama zato što nemam nikakvu sposobnost za apstraktno. Zato mnogi kritičari kažu da ja nisam kultivisana osoba jer ne citiram dovoljno.

Kako gledate na prevodioce?

Veoma cenim prevodioce osim onih  koji koriste fusnote. Oni uvek pokušavaju da objasne čitaocu nešto što autor verovatno nije mislio, i s obzirom da su tu, čitaoc mora da se nosi sa njima.  Prevođenje je veoma težak posao, nimalo zahvalan i veoma loše plaćen. Dobar prevod je uvek stvaranje iznova na drugom jeziku. Upravo zbog toga ja jako cenim Gregorija Rabasu. Moje knjige su prevedene na dvadeset i dva jezika i Rabasa je jedini prevodilac koji nikada nije tražio od mene da mu nešto pojasnim kako bi mogao to da ubaci u fusnotu. Mislim da je moje delo potpuno iznova stvoreno na engleskom jeziku. Postoje delovi knjige koje je veoma teško ispratiti doslovno. Utisak koji se ostavlja jeste da prevodilac pročita knjigu i onda je ponovo napiše na osnovu sećanja. Zbog toga im se divim. Oni su više intuitivni nego intelektualni. Ne samo što ih izdavači bedno plaćaju već oni ne vide svoj rad kao književnu kreaciju. Postoje određene knjige koje bih voleo da sam prevo na španski jezik ali bi to podrazumevalo podjednako uložen trud koliko i pisanje sopstvenih knjiga i pritom ne bih imao novca da jedem.

Koje knjige biste voleli da ste preveli?

Sve od Marloa. Voleo bih da sam preveo Konrada i Sent-Egziperija. Dok čitam određenu knjigu dešava mi se da poželim da je prevedem. Ako izuzmem velika dela više volim da čitam osrednji prevod knjige nego da pokušavam da je pročitam u originalu. Nikada se ne osećam prijatno čitajući na drugom jeziku jer je jedini jezik koji osećam iznutra španski. Ipak, govorim italijanski i francuski i znam engleski dovoljno dobro da se trujem magazinom Time svake nedelje poslednjih dvadeset godina.

Da li postoje neki manje poznati latinoamerički pisci kojima se posebno divite?

Sumnjam da sada ima nekih. Jedan od najboljih propratnih efekata buma koji je zadesio  latinoameričku književnost  je da su izdavači uvek u pripravnosti da im slučajno ne promakne novi Kortasar. Nažalost mnogi mladi pisci su više usredsređeni na slavu nego na sopstveni rad. Profesor na jednom francuskom univerzitetu u Tuluzu koji piše o latinoameričkoj književnosti često dobija pisma od mladih autora u kojima mu traže da prestane toliko da piše o meni zato što meni to više nije potrebno a njima jeste. Ono što, pak, zaboravljaju jeste da kada sam ja bio u njihovim godinama kritičari nisu pisali o meni nego pre o Migel Anhel Asturiasu. Ono što pokušavam da kažem jeste da mladi pisci troše svoje vreme pišući kritičarima umesto da rade na sopstvenom pisanju. Mnogo je važnije pisati nego da se piše o tebi. Jedna stvar za koju smatram da je bila značajna za moju književnu karijeru jeste da, do svoje četrdesete godine nisam dobio jedan cent od autorskih prava iako sam imao pet objavljenih knjiga.

Da li mislite da je slava koja rano stigne loša?

Loša je u bilo kojim godinama. Kao što sam ranije rekao, voleo bih da su moje knjige prihvaćene i priznate tek nakon moje smrti, barem u kapitalističkim zemljama u kojima postaneš neka vrsta robe.

Pored vaših favorita, šta čitate ovih dana?

Čitam najčudnije stvari. Pre neki dan sam čitao memoare Muhameda Alija. Drakula Brama Stokera je sjajna knjiga i jedna od onih koje ne bih pročitao pre nekoliko godina jer bih smatrao da bi to bilo gubljenje vremena. Međutim, gotovo nikad se ne upuštam u čitanje osim ako nije reč o preporuci od strane nekoga kome verujem. Ne čitam više fikciju već memoare i dokumenta, čak iako su falsifikovani  i iznova čitam svoje omiljene knjige. Prednost ponovog čitanja je u tome što knjigu možete otvoriti na bilo kojoj strani i pročitati pasus koji volite. Izgubio sam onu svetu misao da trebam da čitam samo “literaturu”. Čitao bih bilo šta. Trudim se da budem u toku sa dešavanjima. Čitam gotovo sve bitne časopise iz svih krajeva sveta svake nedelje. Ali nakon što pročitam sve važne novine moja žena uvek dođe i ispriča mi neku vest za koju nisam čuo. Kada je pitam gde je to pročitala kaže mi da je vest pronašla u časopisu u salonu za lepotu.  Zato čitam i modne časopise i sve vrste časopisa za žene i tračeve i naučim neke stvari koje nigde drugde ne mogu. Zato sam stalno zauzet.

*Ovaj intervju je prevela autorka bloga Jelena Popović sa engleskog jezika. Intervju se nalazi u knjizi: Latin american writers at work- izdavač:The Paris review

недеља, јун 2

Fotografija pisca Horhe Luis Borhesa




Zašto pišete?

Borhes: Zato što ne mogu da ne pišem bez tog posebnog osećanja nesreće koja proizvodi kukavičluk i nelojalnost. Smatram da bolje rezonujem i da sam bolji izumitelj od drugih pisaca: znam da svi pisci koji su bolji od mene, da su opremljeni onom spontanom lakoćom koja me je odbijala i koju ja neću postići ni meditacijom, ni radom, indiferentnošću, ili čudesnom slučajnošću. Pišem zato što za mene ne postoji druga sudbina (To znam još od detinjstva). Za moje zdravlje, ništa mi ne bi poslužilo da osvajam bitke kao moj pradeda Suarez*, da umrem na krstu kao Spasitelj, ili da izdam Spasitelja za 30 srebrnjaka kao što je uradio Juda Iskariotski, kome je misteriozna sudbina bila da izda. Svakom čoveku njegova sudbina, iznad etike; ta čovekova sudbina je njegov karakter (Heraklit je to rekao pre 2500 godina u Maloj Aziji); ta sudbina je tajna etika čoveka; tako ja tumačim maksimu koju čitamo na svakoj korici od četiri toma Istorije San Martina**: “Bićeš ono sto moraš biti, ili nećeš biti ništa.” (Moj otac je diskutovao o ovoj maksimi sa mnom: potvrdio je da je San Martin manje–više rekao ovo: Bićeš ono što moraš biti-bićeš jedan čovek, katolik, Argentinac, član džokej kluba, divićeš se Uriburu*** i rustičnim prostranstvima Kirosa-, ili nećeš biti ništa-dakle bićeš jedan izrailit, anarhista, običan grubijan, pomoćnik, Nacionalna komisija za kulturu će ignorisati tvoje knjige, i doktor Rodrigez Lareta**** ti neće poslati svoje knjige sa autogramom… Mislim da moj otac nije bio u pravu).

Koja je vaša najveća literarna ambicija?


Borhes: Da napišem jednu knjigu, jedno poglavlje, stranicu, paragraf, koji bi bio za sve ljude kao Prva Poslanica Svetog apostola Pavla (1 Korinćanima 9, 22), knjigu koja bi ismevala moje averzije, naklonosti, navike, koja čak ne bi ni aludirala na neprekidnog H. L. Borhesa, koji se pojavljuje u Buenos Ajresu, kao što bi se mogao pojaviti i u Oksfordu ili Pergamu, koja se ne hrani mojom mržnjom, mojim vremenom, ili mojom nežnošću, koja zadržava (za mene kao i za sve ostale) jedan ugao promenljiv od tame, koja pripada na izvestan način i prošlosti kao i tajnoj budućnosti, i koju analiza ne može iscrpeti, koja bi bila ruža bez zašto, platonska i bezvremenska ruža “Kerubinskog putnika” Angelusa Silesijusa*****.

Šta sada pripremate?
Borhes:Za udaljenu i problematičnu budućnost, dugačku priču, ili tekst, koji će se zvati “Kongres” i koji će pomiriti (u ovom trenutku ne mogu biti konkretniji) stil Vitmana i Kafke. Za neposrednu budućnost, “fantastičnu” priču o jednom gradu besmrtnih, koja će biti ilustrovana od strane Leticije Alvarez de Toledo; jednu simboličnu priču (u stilu određenih kompozicija Brauninga) koja proizilazi iz jednog paragrafa Renana i koja će se zvati “Averroes”; još jednu “fantastičnu” priču na temu večnog vraćanja, koja će se zvati, ako se ne varam, “Prevodilac Hjuma”******, priča o krijumčarima smeštena u 1890.godinu u blizini Apreja, policijska pripovest, u saradnji sa Adolfom B. Kasaresom, u kojoj su protagonisti Isidro Parodi, Gervasio Montenegro, i neobjavljeni Marcelo N.Frogman (koji je Sevastanova hiperbola), i čiji naslov do danas ne znamo.



*Pukovnik Manuel Isidoro Suarez (1799-1846), heroj u ratovima za peruansku i kolumbijsku nezavisnost, pradeda Borhesov sa majčine strane


**Istorija San Martina i južnoamerička emancipacija (1869) klasična biografija Bartolomea Mitrea o argentinskom generalu Hose Fransisku od San Martina, (1778-1850), heroj zajedno sa Bolivarom u borbi za južno-američku nezavisnost.


*** General Hose Feliks Benito Uriburu, predsednik Argentine u periodu od 1930 do 1932.godine


**** Enrike Rodrigez Lareta (1875-1961), argentiski pisac i diplomata, cenjen od strane većine konzarvaticaca, posebno za njegov roman Slava don Ramira (1908)


*****Poetički zbornik nemačkog mistika Angelusa Silesiusa. Čuveni stih ""Ruža cveta bez zašto. Cveta jer cveta" je duboko obeležila kako Hajdegera tako i Borhesa, koji je navodi u zaključku sa jedne konferencije objavljene u Sedam noći, na španskom a kasnije i na nemačkom.


****** Ovaj naslov se nije zadržao, već se verovatno odnosi na priču pod naslovom "Druga smrt" uvrštene u zbirku priča Alef.


-Ovaj intervju je objavljen 1.februara 1945.godine u argentinskom časopisu Latitud. Pronašla sam ga u časopisu Le magazine litteraire iz juna 2012. u francuskom prevodu tako da sam prevodila sa francuskog a ne sa španskog.


-Sam intervju je urađen nakon što su objavljene Fikcije (1944) i pre zbirke priča Alef koja je objavljena 1949.godine


-Prva poslanica Svetog Apostola Pavla Korinćanima koju Borhes spominje u intervjuu glasi: "Slabima bio sam kao slab, da slabe pridobijem; svima sam bio sve, da kakogod spasem koga."