Приказивање постова са ознаком francuska knjizevnost. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком francuska knjizevnost. Прикажи све постове

четвртак, јун 25


Poslednjih sedam godina pišete memoare u kojima se često bavite svojom vokacijom i profesijom. Imam utisak da vas je upravo gubitak religijske vere okrenuo ka pisanju.
Vrlo je teško pisati o prošlosti i izbeći barem malo da varate. Moja želja za pisanjem datira mnogo ranije. Sa osam godina sam pisala priče, što većina dece radi. To ne znači da imaju želju  da sutra postanu pisci. Možda je u mom slučaju vokacija bila dodatno izražena upravo gubitkom religijske vere ali je takođe tačno da, kada sam čitala knjige koje su me duboko pogodile, poput knjige Džordž Eliota "The Mill on the Floss" jako sam želela da budem kao ona, neko čije će knjige čitati, čije će knjige dodirnuti čitaoce.
  Da li je na vas uticala engleska književnost?
Učenje engleskog moja je strast od detinjstva. Postoji dečija literatura na engleskom jeziku koja je mnogo šarmantnija od francuske. Volela sam "Alisu u zemlji čuda", "Petra Pana", Džordž Eliot, čak i Rosamond Lehmann.
 "Dusty Answer"?
Mnogo sam volela tu knjigu. Ipak, ona je krajnje osrednja. Devojčice moje generacije su je obožavale. Autor je bio mlad i sve devojke su se pronalazile u liku Džudi. Knjiga je pametna, čak i suptilna. Što se mene tiče, ja sam zavidila engleskom univerzitetskom životu. Živela sam kod kuće. Nisam imala svoju sobu. Zapravo, nisam imala ništa. Iako taj život nije bio besplatan pružao je privatnost što se meni činilo fantastičnim. Autorka je poznavala sve mitove adolescentnih devojaka-misteriozni, zgodni momci i sl. Kasnije, naravno, čitala sam sestre Bronte i knjige Virdžinije Vulf: "Orlando", "Gospođa Dalovej". Nisu mi se ništa posebno dopali "Talasi" ali mi je veoma draga njega knjiga o Elizabet Barett Browning.

 A njeni dnevnici?
Ne zanimaju me mnogo. Previše su književni. Fascinantno je, ali strano za mene. Previše je zabrinuta da li će njene knjige biti objavljene i šta će drugi reći o njoj.  Mnogo mi se dopala "Sopstvena soba" u kojoj govori o položajima u kojima se žene nalaze. To je esej ali pogađa srž. Vrlo dobro objašnjava zašto žene ne mogu da pišu.  Virdžinija Vulf je jedna od spisateljica koje su me najviše zanimale. Da li ste ikada pogledali neku fotografiju nje? Izrazito usamljeno lice...U određenom smislu interesuje me više od Colette. Collette je previše zaokupljena ljubavnim aferama, kućnim poslovima, pranjem veša, kućnim ljubimcima. Virdžinija Vulf je mnogo šira. 
Da li ste čitali njene knjige u prevodu?
 Ne, čitala sam na engleskom. Bolje razumem engleski nego što ga govorim.

Kakvo je vaše mišljenje o fakultetu i univerzitetu za pisca? Vi ste bili briljantan student na Sorboni i ljudi su očekivali da ćete imati sjajnu karijeru kao profesor.
 Studije su mi dale vrlo površno znanje o filozofiji ali su osnažile moje interesovanje za istu. Veliku korist imala sam od mogućnosti da provedem veliki deo vremena čitajući, pišući i obrazujući se. U tim danima predavači nisu imali previše zahtevan program. Studije su mi pružile solidnu podlogu jer da biste prošli državne ispite bilo je neophodno istražiti oblasti za koje u suprotnom ne biste marili ukoliko vas je zanimala samo generalna kultura. Podučili su me izvesnom akademskom metodu koji mi je pomogao prilikom pisanja "Drugog pola" i koji je generalno bio koristan metod tokom studija. Mislim na način da kroz knjige prolazite brzo sa sposobnošću da jasno definišete bitne delove, klasifikujete ih, odbacite ono što je nevažno, sposobnost da sumirate. 
Da li ste bili dobar predavač?
Mislim da nisam, zato što su me zanimali samo bistri studenti, dok dobrog učitelja zanimaju svi. Ali ako predajete filozofiju to je gotovo nemoguće. Bilo je uvek četiri ili pet studenata koji su jedini pričali dok su drugi bili nezainteresovani. Oni me nisu preterano zanimali.
Pisali ste deset godina pre nego što ste prvi put objavljeni sa 34 godine. Niste bili obeshrabreni?
Ne, zato što je u to vreme bilo neobično ukoliko objave delo nekog mladog pisca. Naravno, ima tu jedan ili dva primera, kao što je Radiguet koji je bio čudo. Sartr nije objavljen pre svoje 35. godine, kada su "Mučnina" i "Zid" predstavljeni. Kada je odbijena moja prva knjiga koja je bila manje ili više za objavljivanje bila sam obeshrabrena. I onda kada je prva verzija knjige "Ona je došla da ostane" odbijena to je bilo jako neprijatno. U tom trenutku sam pomislila da je potrebno da sačekam, da ne žurim. Znala sam za primere pisaca koji su sporo počinjali. I ljudi uvek navode slučaj Stendala koji nije počeo sa pisanjem pre svoje četrdesete godine.
Da li su na vas uticali neki američki pisci dok ste pisali svoje prve romane?
Prilikom pisanja "Ona je došla da ostane" bila sam pod uticajem Hemingveja koji nas je naučio jednostavnosti dijaloga i značaju malih stvari u životu.
Da li pravite precizan plan kada započinjete novi roman?
Nisam napisala roman deset godina i tokom tog perioda radila sam na svojim memoarima. Kada sam napisala "Mandarini" na primer, karaktere i atmosferu sam kreirala oko date teme, i malo po malo sinopsis je dobijao oblik. Ali generalno počinjem da radim na novom romanu mnogo pre nego što krenem da radim na sinopsisu.
Ljudi kažu da ste veoma disciplinovani i da ne dozvoljavate da prođe ni jedan dan a da niste pisali. U koje vreme započinjete sa pisanjem?
Uvek sam u gužvi da što pre krenem iako ne volim da pisanjem započnem dan. Prvo popijem čaj i potom, oko 10h krenem i pišem do 13 časova. Potom se vidim sa prijateljima i nakon toga, u 17h, nastavljam sa radom i pišem do devet. Nemam nikakav problem da nastavim popodne ono što sam započela ujutru. Kada budete otišli verovatno ću proći kroz papire ili otići u kupovinu. Najčešće, rad mi pričinjava zadovoljstvo. 
Kada viđate Sartra?
Svake večeri i često u toku ručka. Obično popodne pišem u njegovom stanu.
Ne smeta vam da idete iz jednog apartmana u drugi?
 Ne. S obzirom da ne pišem udžbenike nosim svoj rad sa sobom i to dobro funkcioniše.
 Da li odmah uronite u rad?
To u izvesnoj meri zavisi od onoga o čemu pišem. Ako proces pisanja ide dobro obično provedem pola sata ili sat čitajući ono što sam napisala prethodnog dana i praveći nekoliko korekcija. Nakon toga nastavim sa pisanjem. Da bih nastavila moram prvo da pročitam ono što je već urađeno.
Da li vaši prijatelji pisci imaju iste navike kao vi?
Ne, to je prilično individualna stvar. Genet na primer radi prilično drugačije. On utroši 12 sati tokom šest meseci  kada radi na nečemu i nakon što završi može da provede narednih šest meseci ne radeći ništa. Kao što sam rekla, ja radim svakog dana osim 2-3 meseca kada sam na odmoru i kada ne radim uopšte. Slabo čitam tokom godine ali kada idem na odmor ponesem pun kofer knjiga koje nisam imala vremena da pročitam. Ali ukoliko put traje mesec dana ili šest nedelja osećam se nelagodno, naročito ako sam između dve knjige. Dosadno mi je ako ne radim.
 Da li su svi vaši manuskripti pisani rukom? Ko ih dešifruje? Nelson Algren kaže da je on jedan od retkih ljudi koji mogu da čitaju vaš rukopis.
Ne znam da kucam ali imam dve devojke koje kucaju i mogu da dešifruju moj rukopis. Kada radim na poslednjoj verziji knjige napravim kopiju manuskripta. Vrlo sam oprezna. Ulažem puno truda. Moje pisanje je relativno čitljivo.
U Krv drugih i "Svi ljudi su smrtni" bavite se pitanjem vremena. Da li su na vas, u ovom kontekstu uticali Džojs ili Fokner?
 Ne to je bila lična preokupacija. Uvek sam bila svesna prolaznosti vremena. Uvek sam mislila da sam stara. Čak i kada sam imala 12 godina mislila sam kako je grozno imati 30 godina. Osećala sam da je nešto izgubljeno. U isto vreme bila sam svesna šta mogu dobiti i određeni periodi mog života naučili su me mnogo čemu. Ali uprkos svemu uvek sam bila progonjena prolaznošću vremena i činjenicom da nam se smrt stalno približava. Za mene, problem vremena je direktno povezan sa pitanjem smrti, sa mišlju da joj se nepovratno približavamo konstantno uz užas raspadanja. U mom životu uvek je postojao kontinuitet. Uvek sam živela u Parizu, manje ili više u istom kvartu. Moja veza sa Sartrom trajala je godinama. Imam veoma stare prijatelje koje i dalje viđam. Tako da nisam osetila da vreme deli stvari već više činjenicu da imam toliko godina iza sebe i pred sobom. Brojim ih.
U drugom delu vaših memoara dali ste portrtet Sartra dok je pisao "Mučninu". Opisujete ga kao čoveka opsednutog onim što on naziva svojim 'rakovima', svojom patnjom. Čini se da ste u to vreme bili srećniji član veze. Ipak, u vašim romanima otkrivate preokupaciju smrću koju nikad ne nalazimo kod Sartra.
Ali setite se šta on govori u "Rečima". Iako on nikada nije osetio bliskost smrti, jedan od njegov studenata, Nizan na primer, autor knjige "Aden, Arabie", bio je fasciniran smrću. Na izvestan način Sartr je mislio da je besmrtan. On je uložio sve u svoj rad i nadu da će njegov rad preživeti, a ja imajući u vidu činjenicu da će moj lični život nestati. Nisam ni najmanje zabrinuta da li će moje delo opstati. Uvek sam bila duboko svesna da obične stvari nestaju, svakodnevne aktivnosti, impresije, iskustva. Sartr je mislio da život može biti uhvaćen u zamku reči dok sam ja osećala da reči nisu život već reprodukcija života, nešto mrtvo da se tako izrazim. 
 To je upravo poenta. Neki ljudi tvrde da nemate moć da prenesete život u svoje romane. Insinuiraju da su vaši karakteri samo kopije ljudi koji se nalaze oko vas. 
Ne znam. Šta je imaginacija? Na duže staze to je postizanje određenog stepena opštosti, istine šta jeste, šta neko zapravo živi. Radovi koji nisu bazirani na realnosti me ne zanimaju osim ako nisu u svakom pogledu ekstavagantni, kao na primer romani Aleksandra Dime i Viktora Igoa koji su epovi svoje vrste. Ali ja 'izmišljene' priče ne nazivam delima mašte već veštine. Ako bih htela da se odbranim mogla bih da se pozovem na Tolstojev "Rat i mir" u kojem su svi likovi preuzeti iz života.
Vratimo se vašim likovima. Kako im dajete imena?
Ne smatram to previše važnim. Jednom liku iz "Ona je došla da ostane" sam dala ime Xaviere zato što sam upoznala samo jednu osobu koja se tako zove. Kada tražim imena obično pogledam u telefonskom imeniku ili pokušam da se setim imena bivših studenata.
Za koje likove ste najviše vezani?
Ne znam. Mislim da sam manje zainteresovana za likove koliko za odnose među llikovima, bilo da se radi o ljubavi ili prijateljstvu.
U svakom od vaših romana pronalazimo ženski lik koji je zaveden lažnim predstavama i kojoj preti ludilo.
Mnogo modernih žena je takvo. Mnoge žene su primerene da glume da su nešto što nisu, da glume velike kurtizane, da lažiraju svoje karaktere. One su na ivici neuroze. Gajim velike simpatije prema ženama te vrste. Interesuju me više nego dobro izbalansirana domaćica i majka. Ima žena koje me još više interesuju, to su one koje su i iskrene i nezavisne, koje rade i stvaraju.
 Nijedna od vaših ženskih likova nije imuna na ljubav. Sviđa vam se taj romantični element.
Ljubav je velika privilegija. Prava ljubav, koja je veoma retka, obogaćajuje živote i muškaraca i žena koji je iskuse.
U vašim romanima postove dva ženska lika, čini mi se Francoise iz "Ona je došla da ostane" i Anne iz Mandarini koje su iskusile najviše.
Razlog je što, uprkos svemu, žene daju više sebe u ljubavi jer većina njih nema mnogo čemu drugom da se da. Možda su i spoposbnije za duboko saosećanje koja je osnova ljubavi. Možda je to i stoga što mi je lakše da se projektujem kroz svoje ženske, pre nego kroz muške likove. Moji ženski likovi su bogatiji od muških.
Nikada niste kreirali nezavistan i slobodan ženski lik koji ilustruje na izvestan način vašu tezu predstavljenu u "Drugom polu". Zašto?
Prikazala sam žene kakve jesu, podeljena bića, ne kakve bi trebale da budu.
Nakon pisanja dugog romana "Mandarini" prestali ste sa pisanjem romana i započeli rad na svojim memoarima. Koju od ove dve literarne forme preferirate?
Obe mi se dopadaju. Nude različite vrste zadovoljstva i razočarenja. Prilikom pisanja memoara veoma je prijatno vratiti se u realnost. Sa druge strane, dok pratite realnost iz dana u dan kao što sam ja, primećujete izvesne dubine, izvesne vrste mitova i značenja koje se zanemaruju. U romanima, sa druge strane možete iskustiti ove horizonte ali tu postoji element fabrikovanja koji je uznemirujući. Treba ciljati ka inventiranju ne ka fabrikovanju. Dugo vremena sam želela da pričam o svom detinjstvu i mladosti. Održala sam veoma dubok odnos prema tim periodima ali se oni ne spominju u mojim knjigama. Čak i pre pisanja prvog romana, imala sam želju za iskrenim razgovorom. To je bila veoma lična i emocionalna potreba. Nakon "Uspomena dobro odgojene devojke" bila sam veoma nezadovoljna i pomislila da trebam da radim nešto drugo. Ali nisam bila u stanju. Rekla sam sebi :"Borila si se da budeš slobodna. Šta si uradila sa svojom slobodom, šta je od nje postalo?" Napisala sam nastavak koji je pratio moj život od dvadeset-prve godine do sadašnjosti, od "Moći stvari" do "Svođenja računa."
Na okupljanju pisaca u Foremontoru pre nekoliko godina, Karl Levi opisao je "Moć stvari" kao veliku ljubavnu priču veka. Sartr se od početka pojavljuje kao ljudsko biće. Otkrili ste Sartra koji nije bio shvaćen kako treba, drugačijeg od legendarnog Sartra. 
To sam uradila namerno. Nije želeo da pišem o njemu. Konačno, kada je video kako sam pisala o njemu dao mi je odrešene ruke da radim šta smatram ispravnim.
Zašto je, po vašem mišljenju tako? Uprkos reputaciji koju ima dvadeset godina, Sartr kao pisac i dalje ostaje neshvaćen i ostaje često na udaru kritika? 
Iz političkih razloga. Sartr se agresivno usprotivio klasi u kojoj je rođen i koja ga zbog toga posmatra kao izdajnika. Ali to je klasa koja ima novca i koja kupuje knjige. Sartrova situacija je paradoksalna. On je anti buržoaski pisac koji buržoazija čita, divi mu se kao jednim od njenih proizvoda. Buržoazija ima monopol na kulturu i misli da je rodila Sartra. U isto vreme ga mrzi jer je napada. 
U intervjuu sa Hemingvejem za Paris Review on kaže: ''Jedino u šta možete da budete sigurni jeste da, kada čitate pisca koji je politički orijentisan čije delo je opstalo moraćete da preskačete politiku dok čitanje knjigu.'' Vi se naravno ne slažete sa ovim. Da li i dalje verujete u privrženost?
Hemingvej je upravo primer pisca koji nije nikada želeo da se 'obaveže'. Znam da je bio uključen u španski građanjski rat ali kao novinar. Hemingvej nikada nije bio duboko privržen i zato veruje da ono što je zaista večno u literaturi jeste ono što nije datirano, na šta se niste obavezali. Ja se ne slažem sa tim. U slučaju mnogih pisaca upravo je njihov politički stav ono što čini da mi se dopadaju ili ne dopadaju. Nema mnogo pisaca u ranijim vremenima koji su zaista bili privrženi. Iako neko sa istom željom čita Rusoov "Društveni ugovor" kao što čita njegove "Ispovesti", niko više ne čita "The New Heloise".
Čini se da je vrhunac egzistencijalizma bio period od kraja rata do 1952. godine. Danas je u modi 'novi roman' i takvi pisci su Drieu La Rochelle i Roger Nimier. 
U Francuskoj se sigurno stvari vraćaju na svoje mesto. Novi roman nije reakcionaran a nisu ni njegovi autori. Simpatizer bi mogao da kaže da žele da se udalje od određenih buržoaskih konvencija. Ovi pisci nisu uznemirujući.  Na duže staze golizam nas vraća petenizmu i za očekivati je da kolaborator kao što je La Rochelle i ekstremni rekacionar kao što je Nimier budu ponovo cenjeni. Buržozija pokazuje ponovo svoje prave boje, tj. kao reakcionarna klasa. Pogledajte samo uspeh Sartrovih Reči. Nekoliko stvari možemo zapaziti. To je jedna od njegovih najboljih knjiga. To je sjajna knijga, uzbudljiv prikaz virtuoznosti, fantastično napisano delo. U isto vreme ta knijga je postigla značajan uspeh upravo zato što nije bila 'posvećena'. Kada kritičari kažu da je to njegova najbolja knjiga, zajedno sa Mučninom, treba imati u vidu da je Mučnina njegov raniji rad, rad koji nije 'posvećen' i koji je prihvaćen od strane levice i desnice za razliku od njegovih drama. Istovetna stvar se dogodila meni sa "Uspomenama dobro odgojene devojke". Buržujske žene su bile oduševljene jer su u njoj pronašle svoju mladost. Protest je krenuo sa "Moć stvari" i nastavio se sa "Svođenjem računa". Raskid je vrlo jasan, vrlo oštar.
Poslednji deo "Svođenja računa" posvećen je alžirskom ratu na koji ste, čini se, reagovali na vrlo ličan način.
Osećala sam i mislila o stvarima na politički način ali nikada nisam bila uključena u političku akciju. Ceo poslednji deo "Svođenja računa" bavi se ratom. I to se čini anahroničnim u Francuskoj koja više ne mari za rat.
 Je l niste shvatili da će ljudi zaboraviti na rat?
Obrisala sam mnogo strana iz tog odeljka. Tako da sam shvatila da će biti anahronično. S druge strane jako sam želela da pričam o tome i zapanjena sam da su ljudi u tolikoj meri zaboravili rat. Da li ste ikada gledali film "La belle vie" mladog režisera Roberta Enicoa? Ljudi su šokirani zato što film prikazuje rat u Alžiru. Claude Mauricac je napisao u Le Figaro Litteraire: ''Zašto gledamo vojnike padobrance na trgovima? To nije realno u životu.'' Ali jeste realno. Često sam ih viđala sa Sartrovog prozora na Saint Germain de Pres-u. Ljudi su zaboravili. Želeli su da zaborave. Želeli su da zaborave svoja sećanja. To je razlog zbog kojeg nisam napadnuta zbog onoga što sam rekla o alžirskom ratu već zbog onoga što sam rekla o starosti i smrti. Što se tiče rata u Alžiru. svi Francuzi su ubeđeni da se nikada nije ni odigrao, da niko nije mučen, da do sada gde god je bilo torture oni su bili protiv nje. 
Na kraju "Svođenja računa" kažete: ''Kada sa nevericom pogledam unazad na lakovernog adolescenta, zapanjena sam jer primećujem koliko sam prevarena.'' Ova opaska izazvala je, čini se, različite vrste nesporazuma.
Ljudi-naročito neprijatelji-pokušali su da protumače ovu opasku kao da znači da je moj život jedan neuspeh, ili zato što priznajem da sam pogrešila na političkom nivou ili zato što priznajem da, nakon svega, žene trebaju da imaju decu etc. Svi koji su čitali moje knjige znaju da ja tvrdim upravo suprotno, da ne zavidim nikome, da sam savršeno zadovoljna svojim životom kakav je bio, da sam se držala svojih obećanja i kada bih mogla ponovo da proživim život ne bih ništa uradila drugačije. Nikada nisam žalila što nisam imala decu i do sada jedino čime sam želela da se bavim je pisanje. Zašto onda prevarena? Kada neko ima egzistencijalni pogled na život kao ja, paradoks ljudskog života jeste što neko pokušava da bude, na duže staze, ali jedva postoji. To je zbog neslaganja koje nastaje kada ste svoj ulog stavili na to bivstvovanje- i, u izvesnom smislu to uvek radite kada pravite planove-čak i kada znate da ne možete uspeti u bivstvovanju- kada se osvrnete na svoj život vidite da ste samo postojali. Drugim rečima, život ne stoji iza vas kao solidna stvar, kao život boga (to je nemoguće). Tvoj život je jednostavno ljudski život. Zato neko može reći, kao što je Alain rekao, i vrlo mi se dopada to opažanje da ''Nam ništa nije obećano''. U izvesnom smislu to je tačno. U drugom nije. Zato što su buržoaskom momku ili devojci koji su odrasli u određenoj kulturi zapravo obećane određene stvari. Mislim da nijedna osoba koja je u mladosti iskusila težak život neće reći da je bila 'prevarena'. Ali kada ja govorim o tome da sam bila prevarena, govorim o sedamnaestogodišnjoj devojci koja je sanjarila u zemlji u blizini grma leske o tome šta će raditi u svom životu. Uradila sam sve što sam htela, pisala knjige, učila o stvarima, ali sam prevarena zato što nikada nije bilo više od toga. Postoji jedna Malarmeova rečenica o ''parfemu tuge koji ostaje u srcu'', zaboravila sam kako tačno ide. Dobila sam ono što sam htela, ali kada je sve rečeno i gotovo, šta je osoba želela je uvek nešto drugo. Žena psihijatar mi je napisala veoma inteligentno pismo u kojem kaže da ''prema poslednjoj analizi, želja uvek ide dalje od objekta želje.'' Stvar je u tome da sam imala sve što sam želela ali da ono ''dalje'' koje je bilo uključeno u želju nije dostignuto jednom kada je želja ostvarena. Imala sam želje i pogled na život koje su svi kulturno obrazovani i buržoaski ljudi bili podsticani da imaju a moji čitaoci su me optuživali da ih u tome nisam ohrabrivala. Na to sam mislila i ne žalim ni za čim što sam pomislila i uradila.

Neki kritičari i čitaoci misle da govorite o starosti na neprijatan način. 
Mnogim ljudima se ne dopada ono što govorim o starijem dobu zato što žele da veruju da su sva životna doba divna, da su deca nevina, da su svi mladenci srećni, da su svi stari ljudi spokojni. Borila sam se protiv takvih predstava o životu celog svoj života, i nema sumnje da za mene trenutak, ne starosti, već početka starenja predstavlja- čak i kada neko ima sve izvore koje želi, pažnju, posao koji treba završiti-predstavlja promenu u nečijem postojanju, promenu koja se manifestuje gubitkom velikog broja stvari. Ako nekome nije žao što ih je izgubio samo znači da ih nije voleo. Mislim da ljudi koji glorifikuju starost ili smrt jesu ljudi koji ne vole život. Naravno, u sadašnjoj Francuskoj moraš reći da je sve u redu, da je sve divno, uključujući i smrt.
Beket je precizno pisao o obmanutosti ljudskog stanja. Da li vas on interesuje više od drugih 'novih pisaca'?
Naravno. Svo igranje sa vremenom koje se može pronaći u 'novom romanu' može se pronaći kod Foknera. On je taj koji ih je naučio kako to da urade, i po mom mišljenju, on to radi najbolje. Što se Beketa tiče, njegov način naglašavanja tamne strane života je veoma lep. Ipak, on je ubeđen da je život samo mračan i ništa više. I ja sam sigurna da je život mračan ali u isto vreme volim život. Ali čini se da je to ubeđenje pokvarilo sve za njega. Kada je to jedino što imaš da kažeš, ne postoji pedeset načina da to izraziš i većina njegovih radova je ponavljanje onoga što je već rekao. "Kraj partije" ponavlja "Čekajući Godoa" ali na slabiji način.
Da li postoje neki moderni francuski pisci koji vam se dopadaju?
Ne mnogo. Dobijam dosta manuskripta i iritantna stvar je u tome što su uglavnom prilično loši. Trenutno sam veoma uzbuđena zbog Violette Leduc. Prvi put je objavljena 1946. godine u Collection Espoir koji je uređivao Kami. Kritike su je uzdizale u nebesa. Sartr, Genet i Jouhandeau su je mnogo voleli. Nikada nije bila rasprodata. Skoro je objavila sjajnu autobiografiju pod nazivom "Gad" čiji je početak objavljen u Les temps moderns u kojem je Sartr urednik. Ja sam napisala predgovor za njenu knjigu zato što verujem da je ona jedna od potcenjenih posleratnih francuskih pisaca. Danas ima dosta uspeha u Francuskoj.
Kako vi sebe rangirate među modernim piscima?
Ne znam. Šta tu ima da se ocenjuje? Buka, tišina, potomstvo, broj čitaoca, odsutvo čitalaca, značaj u određenom vremenu? Mislim da će me ljudi čitati neko vreme. U krajnjem slučaju, to je ono što mi moji čitaoci govore. Doprinela sam diskusiji o ženskom pitanju. Znam da jesam zbog pisama koje sam dobila. A kada je u pitanju književni kvalitet mog dela, u strogom smislu, nemam ni najmanju ideju.  

Jelena Popović prevela sa engleskog intervju sa Simon de Buvoar objavljen 1965. godine u časopisu The Paris Review 
  

четвртак, новембар 7

"Ja nisam filozof. Ne verujem dovoljno u razum da bih verovao u jedan sistem.Ono što me interesuje jeste da znam kako se treba ponašati, preciznije kako se možemo ponašati kada ne verujemo ni u Boga ni u razum."

Alber Kami, jedan od najboljih autora 20-og veka i dobitnik Nobelove nagrade rođen je  pre 100 godina, 7.novembra 1913.godine u  Modnovi, Alžiru, u kojem je njegov otac bio zaposlen kao radnik u vinogradu. Nakon izbijanja Prvog svetskog rata, Lusjen Kami (Lucien Camus) pristupa Zoaveovom režimu i nakon par nedelja gine na bitki kod Marne.
Kami je živeo u trosobnom stanu, u ulici Rue de Lyon u radničkom kvartu Belkur u Alžiru. Njegova majka radila je po kućama kako bi izdržavala svoja dva sina. Bila je polu gluva i toliko malo govorila da su ljudi mislili da je nema.
Kamijev brat je već sa 14 godina počeo da radi kao errand boy. Slična sudbina očekivala je i Albera, da njegov učitelj Luj Žermen (Louis Germain), nije uspeo da ubedi Kamijevu baku da Alber aplicira za stipendiju za prijem na lycée. U decembru 1957.godine Alber Kami je posvetio Nobelovu nagradu upravo svom nekadašnjem učitelju.
Škola je predstavljala srećno razdoblje za Kamija koji je igrao u fudbalskom timu a u slobodno vreme čitao Žida i Marloa, ni ne pretpostavljajući da će jednoga dana živeti u Židovom apatmanu u Parizu a da će Marlo preporučivati njegove knjige.
Sa 17 godina dobija tuberkulozu čije posledice će osećati čitavog života.
Tokom poslednje godine u lycée Kami je počeo da objavljuje tekstove u malom časopisu Sud.
1933. upisuje studije filozofije na Univerzitetu u Alžiru. Negde u ovo vreme se prvi put začela ideja da napiše dramu o rimskom imperatoru Kaliguli koju će realizovati tek dosta godina kasnije.
Na osnovu saveta svog profesora Jean Gerniera i prijatelja pristupa Alžirskoj komunističkoj partiji iz koje kasnije biva izbačen.
Bio je protiv Frankove diktature i jedan je od prvih koji su osudili bombardovanje Hirošime.
Sa svojim prijateljima odlazi u Pariz 1937.godine. U Embronu se fokusirao na svoju novelu Srećna smrt, kao i na pisanje beleški za novo delo koje će postati Stranac.
Nakon toga putuje po Italiji i po povratku u Alžir, 1937. godine se zapošljava kao novinar u novinama Algiers Republicain. Pisao je, između ostalog recenzije knjiga u okviru sekcije "Reading room", i jedna od recenzija koje je napisao za ovaj časopis jeste za Sartrovu Mučninu i Zid.
Kami upoznaje Sartra i Simon d Buvoar 1943.godine u toku probe Sartove drame Mušice. Iz Cafe de Flore, njih troje dominirali su intelektualnom scenom tog vremena.
U aprilu 1941.godine Kami šalje manuskrip Stranca i Kaligule Pascalu Pia i Jean Grenier. Rukopisi stižu do Marloa, koji smatra da može da ubedi Gallimara da ih objavi.
Stranac postaje veliki uspeh kao i čuvena Sartrova recenzija Explication on the stranger.
Kami je završio sa pisanjem Pobunjenika 1951. godine. Kao i uvek, bio je nezadovoljan završenim delom. Perfekcionista, svestan činjenice da je perfekcionizam nemoguć radio bi na projektu dok ne bi osetio da više ne može ništa da se uradi. Svom prijatelju Charu ispovedio je da je Pobunjenik, njegova beba, bio težak porođaj i da je dete ružno. Bio je svestan da je knjiga kontraverzna i da će ga koštati nekih prijatelja. Ne samo da je Kami zauzeo neobičnu poziciju za nekoga koje je na levoj strani, kritikujući SSSR, već je kritikovao i ikone francuskog levog krila poput Robespjera.
Da se komunistima neće dopasti Pobunjenik za Kamija nije bilo iznenađenje. Pozitivne kritike desničara su bile uznemirujuće ali očekivane.
 Nakon objavljivanja Pobunjenika, Sartr je želeo da napiše recenziju knjige i objavi je u časopisu Les Temps modernes koje je uređivao.Odlučio se ipak da drugi novinar napiše recenziju verujući da će biti blaži. Danas je čuvena prepiska između Kamija koji je poslao pismo negodovanja Sartru oslovivši ga sa   sa "Gospodine Uredniče", i Sartrovog odgovora dugačkim 19 strana.
Nakon Pobunjenika, Kami je objavio svoje članke iz novina u vidu knjige Actuelles II.
Takođe je prepravio neke od svojih eseja i objavio ih pod naslovom Leto. Alber nije bio jedini koji je bolovao od depresije. Fransin, njegova žena se ozbiljno razbolela 1953.godine i u određenim prilikama morala i da bude hospitalizovana. Njena depresija manifestovala se plakanjem i opsesivnom pričom o Mariji Kasares, Kamijevoj ljubavnici. Njegove afere nisu bile tajna ni za Frensis ni za njenu porodicu. Frensis je čak pokušala i samoubistvo skočivši sa balkona. Pad žene sa mosta u njegovoj knjizi Pad je upravo aluzija na gore opisan događaj sa njegovom ženom.
Kami se 1955. godine vraća novinarstvu tekstovima koje objavljuje u L'Express časopisu.
Iste godine Galimar objavljuje Pad za koji Sartr smatra da je Kamijevo najbolje delo ali odbija u javnosti da kaže bilo šta pozitivno o istom.
1957.godine Kami je poslao manuskript za Izgnanstvo i kraljevstvo, zbirku kratkih priča svom prijatelju Jean Gernieru. Knjiga je po objavljivanju dobila dobre kritike. Prethodne godine Kami je postavio na scenu Foknerov Rekvijem za opaticu i intenzivnije se angažovao u pozorištu.
Da je dobio Nobelovu nagradu saznao je prilikom ručka sa Patricijom Blejk. Kami je verovao da je Andre Marlo zaslužio nagradu pre njega. Kami je takođe smatrao da on tek treba da napiše svoje remek delo i da se Nobelova nagrada dodeljuje na kraju piščeve karijere a ne u 43.godini.
Dodela nagrade upriličena je u Stokholmu 10. decembra i dva dana kasnije Kami je govorio pred studentima na Stokholskom univerzitetu. Velika tenzija je bila prisutna medju muslimanskim i alžirskim studentima kojima nije bilo jasno iz kojih razloga je Kami bio voljan da diskutuje o Istočnoj Evropi ali je ćutao o Alžiru. Ono što je započelo kao pitanje pretvorilo se u tiradu začinjenu političkim sloganima i uvredama usmerenim ka Kamiju. U svom odgovoru dao je klasičan kamijevski komentar:
"I have always denounced terrorism. I must also denounce a terrorism which is exercised blindly, in the streets of Algiers for example, and which one day could strike my mother or my family. I believe in justice, but I shall defend my mother above justice."
Novcem od Nobelove nagrade kupio je kuću u malom selu Lurmarin u koju je mogao da se povuče i živi monastički. Kami je smatrao da mu je samoća neophodna da bi pisao ali ju je teško podnosio.
Poslednjih meseci života Kami je radio na Prvom čoveku.
Galimar je prilikom povratka iz Kana odlučio da svrati do Kamija koji je planirao kratku posetu Parizu za koju je već kupio kartu za voz. Međutim, Galimar ga ubeđuje da putuju zajedno automobilom. Prilikom putovanja, Galimar gubi u jednom trenutku kontrolu nad vozilom i udara u drvo. Kami je preminuo na licu mesta 4.januara 1960.godine dok je Galimar izgubio život nekoliko dana kasnije u bolnici.
U Kamijevom koferu nalazila se beležnica i manuskript Prvog čoveka, autobiografski roman koji je posvetio svojoj majci :
"Za tebe koja nikada nećeš moći da pročitaš ovu knjigu".


Izvor:

петак, август 16


Ko danas čita Emila Siorana? Neko sigurno čita, pošto je većina njegovih knjiga prevedena i ima ih u prodaji. Na fakultetima, gde studenti i profesori znaju sve novije francuske filozofe i književne teoretičare, on je praktično nepoznat, iako je bio ozbiljniji mislilac i pisao bolju prozu nego mnogi drugi. Zapostavljanje Siorana u velikoj meri je svakako rezultat njegove beskompromisno mračne vizije čovečanstva; njegove denuncijacije hrišćanstva i filozofije ponekad deluju kao buncanje nekog ludaka. Kako bi stvari bile još komplikovanije, imao je dva života i dva identiteta: rumunski Sioran iz tridesetih godina, koji je pisao na rumunskom, i kasniji, poznatiji, francuski Sioran, koji je pisao na francuskom. Od njegove smrti 1995, senzacionalna otkrića o njegovim mladalačkim simpatijama za Hitlera i povezanosti sa Gvozdenom gardom, rumunskim profašističkim, nacionalističkim i antisemitskim pokretom tridesetih godina, doprinela su njegovoj marginalizaciji. Ali nakon objavljivanja njegove prve knjige napisane na francuskom 1948. godine, u Francuskoj je hvaljen kao briljantan stilista i mislilac koji se može uporediti sa velikim moralistima iz XVII i XVIII veka, poput La Rošfukoa, La Brijera, Šamfora i Vovenarga.
Zbog svega ovoga, knjiga U potrazi za Sioranom (Searching for Cioran) pokojne Ilinke Zarifopol-Džonston, koja nije poživela da dovrši knjigu, vrlo je značajna. Knjiga govori o njegovim godinama u Rumuniji i pruža dobar uvid u lične i političke okolnosti pod kojima su formirane njegove političke ideje i njegov karakteristični nacionalizam. Kasnijih godina, Sioran je retko govorio o ovom sramnom periodu svog života i nikad – osim neodređenih aluzija na svoje „mladalačke zablude“ – nije spominjao svoj jedini politički traktat, Transfiguraciju Rumunije (1936), poremećenu knjižicu u kojoj je svojoj zemlji predlagao da prevaziđe svoj drugorazredni istorijski status radikalnim, totalitarnim metodama. Uz Mirču Elijade, filozofa i istoričara religije, dramskog pisca Ežena Joneska, i mnoge druge, podjednako značajne, ali manje poznate u inostranstvu, pripadao je rumunskoj „Mladoj generaciji“, „besnim mladićima“ odgovornim za kulturnu renesansu i apokaliptički nacionalizam tridesetih. Da bismo shvatili zašto je Sioran napustio Rumuniju i razočarao se u ideje koje je zastupao u mladosti, najbolje je da krenemo od početka.
.
Emil Sioran je rođen 1911, kao drugo od troje dece, u zabačenom planinskom selu Rašinari, nadomak grada Sibinja u južnoj Transilvaniji, tada još uvek u Austrougarskoj. Njegov otac, Emilijan, bio je pravoslavni sveštenik iz stare svešteničke porodice, kao i majka, Elvira. Voleo je krajolik u svom zavičaju, sa potocima, brdima i šumama po kojima je jurcao sa ostalom decom. Jednom novinaru je rekao čak i da „ne poznaje nikoga ko je imao srećnije detinjstvo.“
.
U trenucima kad ga nije drmala nostalgija, ovo je zvao „prokletim i divnim rajem“ gde se njegova porodica vekovima skrivala i spavala, kao žrtva hirova istorije, naviknute na svakakve gospodare. Kao što Zarifopol-Džonston otkriva, „Sioran je rođenjem nasledio ‘problem identiteta’“. U Transilvaniji, aneksiranoj 1691. od strane Austrije, Rumuni, kao većinski narod, uglavnom su bili seljaci i kmetovi. Carstvom su dominirali Mađari i Nemci, a Rumuni su spali na status „tolerisanog stanovništva“. Njihova borba za politička prava načinila je od Transilvanije i Rašinara centre organizovanog nacionalnog otpora. Sioranovi roditelji su robijali kao politički zatvorenici u mađarskim logorima, zbog svojih nacionalističkih stavova. Nije ni čudo što im se dete odalo skitnji; roditelji su mu bili u zatvoru.
Poniženje je, kako je Sioran kasnije govorio, najteže zaboraviti. Ako su Rašinari bili mesto izgubljene sreće, Sibinj – grad u koji su ga roditelji poslali u školu sa deset godina, i gde je živeo narednih osam godina, prvo sam u gostionici, a kasnije sa svojim roditeljima, kada su se i oni tamo preselili – bio je sasvim drugi svet sa srednjoevropskom arhitekturom, lepim parkovima, školama, bibliotekama i otmenim, buržoaskim načinom života. Nije se naročito isticao u školi, ali je mnogo čitao – gutao je Šekspira, Novalisa, Šlegela, Puškina, Tolstoja, Turgenjeva, Rozanova, Šestova i Dostojevskog, koje je posebno cenio. Zar ima boljeg štiva za buntovnog mladića – koji je već odbijao da se pomoli sa porodicom pre večere i odlazio od stola dok su se oni molili – od Zapisa iz podzemlja, u kojima Dostojevski piše:
.
Bio sam obična mušica pred tim otmenim svetom, ogavna, gnusna mušica – inteligentniji, obrazovaniji, plemenitiji od svih ostalih, tu nije bilo sumnje, ali ipak mušica, koja svima popušta, meta ponižavanja i uvreda.
.
Iako su Sioranovi roditelji bili veoma ugledan građanski par, povezani preko braka sa brojnim starim i istaknutim porodicama u Transilvaniji – otac mu je bio novoizabrani iguman i savetnik mitropolita Sibinja, a majka predsednica Udruženja hrišćanki – njihov sin se osećao kao izgubljena duša, stranac u sopstvenom okruženju. Godine provedene u Sibinju bile su uvod u krizu identiteta koju će proživljavati čitavog života. Krizu je pogoršavala hronična nesanica, od koje je počeo da pati sa 17 godina. Jedino utočište bile su mu knjige i, kasnijih godina, duge noćne šetnje pustim i tihim sibinjskim ulicama. Ovaj grad se mogao pohvaliti trima dobro uhodanim bordelima, čija je Sioran postao redovna mušterija. Jednom je čak, sa Kantovom Kritikom čistog uma u džepu, tamo susreo ne samo svoje drugove iz škole, već i učitelje. Ipak, i dalje ga je mučila njegova potajna, misteriozna bolest – nesanica na kojoj bi mu, kako je kasnije govorio, i verski mučenik pozavideo – što je uticalo na njegovo razmišljanje, dovodilo ga na ivicu nerava i činilo konstantno razdražljivim. Godinama kasnije, tvrdiće da je sve svoje knjige napisao tokom noćnjih šetnji i ležeći u krevetu dok je pokušavao da zaspi.
U Bukureštu, gde je otišao da studira filozofiju 1928, spavao je još ređe. Srećom po njega, mogao je da pobegne iz svog hladnog i mračnog sobička, čitajući po petnaest sati dnevno u biblioteci Fondacije kralja Karla, u glavnoj ulici, preko puta kraljevske palate. U prestonicu je došao u vreme velikih političkih potresa. Liberalnu stranku, zaslužnu za političku stabilnost i ekonomski prosperitet nakon stvaranja Velike Rumunije 1918, potresali su lokalni štrajkovi, evropska ekonomska kriza i krvave studentske demonstracije, kao i uspon profašističkog pokreta Gvozdena garda, koja se borila za vlast sa kraljem.
.
Za Siorana, koji je čitao u biblioteci zemlje u haosu, sa mešovitim stanovništvom Rumuna, Mađara, Jevreja, Slovena, Grka, Rusa, Bugara i Turaka, sa njihovim poluistočnjačkim-poluzapadnjačkim načinom života, ubeđenje da je svaki čovek sam, prisiljen da pronađe sopstveni smisao u besmislenom univerzumu, postalo je još snažnije. Krut i smušen, u ofucanom tamnom odelu, pomalo debeljuškastog lica, prodornih zelenih očiju i neprekidno namršten, govorio je sa transilvanijskim naglaskom i držao se po strani. „Ovde sam, u Bukureštu, već tri godine, i niko me ne poznaje, zato što se nisam ni trudio,“ pisao je jednom prijatelju.
.
Preterivao je. Na fakultetu, slušao je predavanja profesora filozofije Nae Joneskua, harizmatičnog čoveka koji je svoje studente nadahnuo verskim, mesijanskim nacionalizmom. Tu je upoznao mnoge ljude koji će imati vodeće uloge u podrivanju demokratske države, odbacujući ideale liberalizma, i spremno ih menjajući totalitarnim idejama. Kao što piše Marta Petru u knjizi Zloglasna prošlost: E. M. Sioran i uspon fašizma u Rumuniji, iskupljenje putem žrtvovanja života u ime nacije postalo je vodeća ideja krajnje desnice. „Bili smo grupa jadnih idiota“, govorio je kasnije Ežen Jonesko.
.
Sioranovo preobraćanje u političkog idiota nastupiće kasnije. Iako je pisao diplomski rad o Anriju Bergsonu, više je voleo filozofiju napada i provokacije, ničeovskog stila. Odbacivao je Dekartovo verovanje u superiornost intelekta i razuma kod čoveka, pa ga zato nisu zanimale apstraktne spekulacije o prirodi bića ili istine. Poput Šopenhauera, prezirao je optimističku nit u promišljanju istorije i društva, i verovao je da je čovečanstvo osuđeno na beskrajna ponavljanja muke i bede. Tvrdio je da se većina filozofa pretvara da nerešivi problemi ne postoje. Da nemaju hrabrosti da se suoče sa svojim unutrašnjim sumnjama i priznaju da vode život pun nepomirljivih kontradikcija. U svojoj prvoj knjizi Na rubovima očaja, koju je 1934. sa 23 godine objavio u Bukureštu, napisao je:
.
Volim misao u kojoj još ima daška mesa i krvi, i hiljadu puta mi je draža ideja nastala iz seksualne napetosti ili nervozne depresije nego prazna apstrakcija. Zar ljudi nisu shvatili da je prošlo vreme za površne intelektualne igre, da je agonija beskrajno važnija od silogizma, da je očajnički krik mnogo sadržajniji od najsuptilnije misli…?
.
Čovek je, po Sioranu, nesrećna zver, proterana iz životinjskog carstva, sa tek toliko mašte koliko je dovoljno da mu zagorča život. Njegov nesporazum sa filozofima je u tome što oni ignorišu realnost tela, ovu najstrašniju od svih realnosti, i mentalni i fizički bol. On je bliži pesnicima poput Bodlera, koji je uporno tvrdio da je pakao u kojem se našao tipičan za čoveka:
.
Kako da glumac u zamršenoj drami duše, gde se, u isto vreme, erotsko iščekivanje sukobljava sa metafizičkom napetošću, strah od smrti sa željom za nevinošću, totalno odbijanje sa paradoksalnim junaštvom, očaj sa ponosom, predosećanje ludila sa čežnjom za anonimnošću, krici sa tišinom, stremljenje sa ništavilom – kako da i dalje filozofira na sistematičan način?

Zaista, kako? Sioran u svojim knjigama preispituje sve važnije filozofske teme, ali iz ovog izmučenog, ličnog ugla. I pored onih pasusa rumunskog hvalisanja i samosažaljenja, ublaženih njegovim cinizmom i crnim humorom, Na rubovima očaja je strahovito ambiciozna i hrabra knjiga. Knjigu čini šezdeset šest poglavlja, od kojih većina ne prelazi par strana, i u njoj se preispituje moral, ljubav, zlo, strast prema apsurdnom, opsednutost apsolutnim, patnja, melanholija, vreme i večnost, usamljenost i smrt. Ideje su istovremeno zapaljive i neverovatno duboke i originalne za nekog tako mladog. Knjiga je dobila prestižnu nagradu Fondacije kralja Karla, u kategoriji za književnost i umetnost. Laureat je, u međuvremenu, boravio u Nemačkoj kao Humboltov stipendista. Vlada Nemačke je tu stipendiju davala darovitim studentima iz inostranstva, pa se Sioran obreo prvo u Berlinu, a potom u Minhenu. Plan mu je bio da doktorira, ali ni u jednom od ova dva grada nije otišao ni na jedno predavanje.
.
Sioran je u Nemačkoj živeo od novembra 1933. do jula 1935. Za manje od dve godine, koliko je tamo proveo, napisao je i poslao u Rumuniju na objavljivanje brojne članke o svojim utiscima o toj zemlji. Njegovi protivnici ističu pojedine pasuse gde ushićeno piše o novom nacističkom režimu, dok njegovi branitelji takve delove ignorišu ili im umanjuju značaj. Neki od tih članaka, ali ne svi, objavljivani su u desničarskim glasilima. Mnogi su politički, ali većina nije. Pa ipak, u članku napisanom 15. jula 1934, Sioran piše da „danas nema političara koji kod mene izaziva veću naklonost i divljenje od Hitlera“, i nastavlja s tvrdnjama kako je zanesenost Firerom u Nemačkoj potpuno opravdana.
Hitlerov značaj bio je u tome, tvrdio je Sioran, što je svojom veštinom zavođenja potisnuo kritički duh nacije. To je, nastavlja on, „dramatična sudbina i odgovornost svakog vizionara, diktatora i proroka“. Ono što je video istovremeno ga je očaralo i užasnulo, i nateralo da se zapita o krhkoj prirodi čovekovog instinkta za slobodom. Ljudska bića, govorio je svojim čitaocima, istovremeno teže slobodi i raduju se kad je izgube. Video je kako Nemci podižu ruke ka svom vođi, nestrpljivo tražeći da ih porobi i povede u kolektivnu propast.
.
Iako nikad nije bio fanatično zaluđen Hitlerom, kako Zarifopol-Džonson pokazuje, bio je nešto mnogo gore. Premda je jasno video šta se u Nemačkoj zbiva, osećao je neobičan afinitet prema stvarima koje je inače prezirao. Ubedio je sebe da su jedino takva čudovišta sposobna da uzdignu svoje narode. Verovao je da je i Rumuniji potreban upravo takav vođa, koji bi je izvukao iz zaostalosti, dok je drugde u isto vreme otvoreno pisao da je on lično nesposoban da oseti bilo kakav teoretski entuzijazam za diktaturu. Njegova sledeća knjiga,Transfiguracija Rumunije, bila je pokušaj da pokaže, uprkos svom razumu, kako je moguće izvesti tu transformaciju. Ove knjige se stideo čitavog života, iako je pred smrt, kada je već bolovao od Alchajmerove bolesti, dozvolio njeno ponovno objavljivanje, sa izuzetkom dva najsramnija poglavlja.
.
U svojoj lepoj i detaljnoj studiji ove budalaste knjige, Marta Petreu pametno zaključuje da se Sioran uvek trudio da njegov stav o svakoj temi bude samo njegov; te je tako uspeo da ocrni svaku etničku grupu u Rumuniji. Kod stranaca, posebno Jevreja, smetalo mu je to što su potiskivali rađanje rumunske nacije. Međutim, za razliku od intelektualaca okupljenih oko Gvozdene garde, koji su Jevreje krivili za sve rumunske neuspehe, on ih je smatrao superiornim u odnosu na Rumune, koji su sami bili odgovorni za svoje nedaće. Što se Mađara tiče, priznao je svoju „apsolutno neutralnu nacionalnu mržnju“ prema njima, pomešanu sa „nežnošću prema ovom nesavršenom narodu“ koji je vladao Rumunijom hiljadu godina. Transfiguracija Rumunije je delo nacionaliste koji prezire sopstveni narod, fanatika bez rasne doktrine.
.
Knjiga nije naišla na dobar prijem kod vođa Gvozdene garde i njenih intelektualaca, pošto je, pretpostavljam, njen autor nagovestio da ima neke svoje namere. Ako je želeo da se svet preokrene naglavačke, to je bilo iz želje da ublaži sopstveni verski i metafizički očaj. Kao što je napisao u „Prevari kroz delovanje“, članku objavljenom u decembru 1940, nakon ulaska Gvozdene garde u vladu:
.
Za poboljšanje položaja jedne nacije ili društvene kategorije, neki su spremni na krajnju žrtvu. Ali oni se ne žrtvuju zarad te nacije ili društvene kategorije, već zato što bi bez vibracija izazvanih ovim izgovorima život bio nepodnošljiv… Potreba da se sve razruši i ponovo izgradi rađa se iz praznine koja više ne može da živi sa sobom.
.
Ovo je gnusno priznanje, imajući u vidu da ga je napisao čovek koji je u svojoj prvoj knjizi tvrdio da neće podržati nijedan politički pokret. Ipak ga je podržao. Napisao je još nekoliko sramnih članaka u slavu desničarskih ideja nakon 1937, kada je otputovao za Pariz, gde će, osim jedne kratke posete kući 1940, ostati do kraja života. U jednom od članaka iz tog vremena, optužio je stariju generaciju za senilnost, moralnu slabost, i izdaju nacionalnih interesa, i tvrdio da je parlamentarni sistem koji su oni uveli demoralisao naciju i da je svaki oblik njegovog uništenja legitiman. Jedan dnevni list je zaključio da je ovo poziv na ubistvo, i zatražio od ministra unutrašnjih poslova da preduzme neke mere. Od toga nije bilo ništa, ali je zbog tog skandala i zbog nestabilne političke situacije u Rumuniji, gde je kralj Karlo II raspustio sve političke stranke i pohapsio vođe Gvozdene garde i s njima povezane intelektualce, Sioran poželeo da produži svoj boravak u Francuskoj.
Njegova naredna knjiga, Suze i sveci, koju je objavio o svom trošku, pošto se izdavač uznemirio zbog njenog bogohulnog sadržaja, pojavila se kad je već napustio Rumuniju. Ni ona nije dobro primljena, iako nije imala veze sa politikom. I prijatelji i kritičari bili su užasnuti njegovim stavom prema hrišćanstvu. Zamišljena još u Sibinju, gde je u gradskoj biblioteci izučavao žitija svetaca, ova knjiga je predstavljala briljantnu meditaciju o verskoj ekstazi čoveka koji je priznao da čak i kada je čitao i divio se životima ovih ljudi, nije sebe mogao da natera da poveruje u boga.
.
Pa ipak, duboko su ga potresale samonametnute patnje svetaca i mistika, i to kako su svoje patnje obavijali velom tišine i osamljenosti. Najviše je voleo čiste mistike, uglavnom svetovne i uglavnom ženskog roda, porodicu egzistencijalnih izgnanika koje je nazivao „božjim noćobdijama“, koji su hrišćanskoj veri pristupali antiteološki i antiinstitucionalno, i čija je jedina želja bila da pobede vreme i sopstveni ego, dok su svet lišavali svog prisustva. U poređenju sa filozofijom, kako mu se činilo, njihova mistična otkrovenja davala su precizne odgovore na pitanja koja se filozofi nisu ni usuđivali da postave. „Nema toplote do one u blizini Boga. Zato Sibir naše duše vapije za svecima“, pisao je tada. Što se tiče njegovog neverovanja, po njemu su i skepticizam i misticizam izrazi našeg očaja zbog nedovoljnog znanja.
.
Ova knjiga, poput većine Sioranovih kasnijih radova, bila je kolaž sastavljen od kratkih pasusa na tragu Šlegelovih i Ničeovih filozofskih fragmenata. Poput njegovih prethodnika, zapažanja su mu bila ujedno pronicljiva i beskrajno maštovita:
.
Jedino objašnjenje za stvaranje sveta jeste božji strah od samoće. Drugim rečima, naša uloga je da zabavljamo Našeg Tvorca. Kao siroti klovnovi apsolutnog, zaboravljamo da glumimo u tragediji kako bismo olakšali dosadu jednog gledaoca čiji aplauz ljudsko uho nikad nije čulo. Samoća toliko pritiska Boga, da je morao da izmisli svece za sabesednike.
.
Najveća sreća za Hrista bila je to što je umro mlad. Da je dočekao šezdesetu, ostavio bi nam memoare umesto krsta. I danas bismo duvali prašinu s Božjeg nesrećnog sina.
.
Kucanje našeg srca izbacilo nas je iz raja; kad smo shvatili šta to znači, pali smo u Vreme.
.
Svi sveci zajedno ne vrede ni koliko jedna Lirova kletva ili bezumni govor Ivana Karamazova.
Sioranovo učešće u političkom životu Rumunije trajalo je osam godina. Postepeno je, nakon odlaska u Francusku, izgubio interesovanje za politiku. Za razliku od drugih intelektualaca njegove generacije, koji su dobili razne položaje u diplomatskoj službi tokom rata, jedini posao koji je on dobio u rumunskom poslanstvu u Višiju potrajao je od 1. februara do 16. maja 1941. Nije poznato da li je dao ostavku ili je otpušten nakon svađe sa pretpostavljenima. Nikad više nigde nije radio. Živeo je u Parizu od stipendije francuske vlade, od novca koji su mu slali roditelji, i poklona i pozajmica od imućnih prijatelja, trudeći se da ostane veran svom idealu večitog parazita.
.
Simon Bu, Francuskinja koju je upoznao 1942. i ostao sa njom do smrti, takođe mu je pomagala. Bila je nastavnica engleskog i povremeno prevodila, i verovatno je imala neke redovne prihode. Živeli su u malim hotelima, hranili se u studentskim, pa čak i školskim menzama, i nisu imali svoj stan do 1960, kada su se uselili u jedan skromni mansardni stančić, na južnoj obali Sene, gde će provesti ostatak života.
.
U decembru 1946, Sioran je u jednom pismu spomenuo da piše knjigu na francuskom, pod nazivom Exercices négatifs, koju je opisao kao opraštanje od prošlosti i svih svojih uverenja. Knjiga koja je kasnije nazvana Kratak pregled raspadanja, izašla je tek u septembru 1949. Propraćena je hvalospevima kritike i naredne godine osvojila nagradu Rivalor jednoglasnom odlukom žirija u čijem sastavu su bili Andre Žid, Žil Romen, Žil Sipervijel i Žan Polan. Što je još važnije, ona je dala Sioranu novi identitet francuskog pisca, iako je taj pisac živeo u konstantnom strahu da će se tajne iz njegove prošlosti jednom rasvetliti. Ova knjiga govori o njegovom fanatizmu tih godina, ali indirektno, bez pominjanja biografije ili konkretnih osvrta na upravo završeni rat i smrt miliona nevinih žrtava:
.
Istorija nije ništa drugo nego niz lažnih apsoluta, serija hramova podignutih na nivo izgovora, unižavanje uma pred Neverovatnim. Čak i kada okrene leđa religiji, čovek joj ostaje pokoran; troši se na proizvodnju lažnih bogova, a potom ih grozničavo prihvata: njegova potreba za fikcijom, za mitologijom, nadvladava i dokaze i apsurdnost… gubilišta, tamnice i kazamati cvetaju samo u senci vere – u senci potrebe da verujemo, koja nam je zauvek zatrovala um. Đavo nije ništa prema čoveku koji zna istinu, njegovu istinu… U mahnitom umu uvek se krije grabljivica; nikakva zaštita ne vredi protiv kandži proroka…
.
Bilo je onih koji su sumnjali u iskrenost Sioranovog preokreta. Ja ne sumnjam, kao ni Ilinka Zarifopol-Džonston ni Marta Petreu, koje su dobro poznavale i njegova rumunska i francuska dela. Kada je napisao: „Mladost je uvek i svugde idealizovala dželate, ako su svoj posao radili u ime nečeg nejasnog i bombastičnog“, govorio je o sebi.
Charles Simic

четвртак, август 8


JA I SVET

"Zverstvo života me gazilo i pritiskalo, iseklo mi krila u punom letu, i pokralo mi sve radosti na koje sam imao pravo. Sva moja pretererana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam uložio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradžbina koju sam konzumirao da bih navukao budući oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobraženje ili za unutrašnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve. Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zaključka da najuznemireniji ljudi, sa unutrašnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobičajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka, on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života, ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gde ne mogu da dišu, osim ako se nalaze jednom nogom s one strane života. Ne mogu doneti ništa na ovaj svet, jer imam samo jedan metod: metod agonije...

(Ove redove napisah danas, 8.aprila 1933., kada punim 22. godine. Čudno se osećam pri pomisli da sam u ovim godinama postao stručnjak za pitanja u vezi sa smrću.)"

четвртак, јул 18

“Find meaning. Distinguish melancholy from sadness. Go out for a walk. It doesn’t have to be a romantic walk in the park, spring at its most spectacular moment, flowers and smells and outstanding poetical imagery smoothly transferring you into another world. It doesn’t have to be a walk during which you’ll have multiple life epiphanies and discover meanings no other brain ever managed to encounter. Do not be afraid of spending quality time by yourself. Find meaning or don’t find meaning but “steal” some time and give it freely and exclusively to your own self. Opt for privacy and solitude. That doesn’t make you antisocial or cause you to reject the rest of the world. But you need to breathe. And you need to be.”

среда, фебруар 27

Samuel Beckett lauging - Fotografija Semjuela Beketa


Unfortunately I am afraid, as always, of going on. For to go on means going from here, means finding me, losing me, vanishing and beginning again, a stranger first, then little by little the same as always, in another place, where I shall say I have always been, of which I shall know nothing, being incapable of seeing, moving, thinking, speaking, but of which little by little, in spite of these handicaps, I shall begin to know something, just enough for it to turn out to be the same place as always, the same which seems made for me and does not want me, which I seem to want and do not want, take your choice, which spews me out or swallows me up, I’ll never know, which is perhaps merely the inside of my distant skull where once I wandered, now am fixed, lost for tininess, or straining against the walls, with my head, my hands, my feet, my back, and ever murmuring my old stories, my old story, as if it were the first time.

среда, децембар 26



Fotografija nadgrobne ploce Pola Elijara

Zaljubljena

Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima,
Njeno telo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih očiju,
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebo.

Ona ima uvek otvorene oči
I ne dopušta mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smejem, plačem i smejem,
Govorim, a ništa ne kazujem.
                                 

L'amoureuse
Elle est debour sur mes paupières
Et ses cheveux sont dans les miens,
Elle a la forme de mes mains,
Elle a la couleur de mes yeux,
Elle s'engloutit dan mon ombre
Comme une pierre sur le ciel.
Elle a toujours les yeux ouverts
Et ne me laisse pas dormir.
Ses rêves en pleine lumière
Font s'évaporer les soleils,
Me font rire, pleurer et rire,
Parler sans avoir rien à dire