уторак, октобар 2


Citav onaj grad...nije mu se video kraj.../
Kraj, zaboga miloga, moze li se uopste videti kraj?/
I ona buka/
Na onim prokletim stepenicama...sve je bilo tako lepo...a ja sam bio veliki u onom kaputu, izgledao sam fenomenalno, i nisam se dvoumio, sigurno bih sisao, nema sumnje/
S mojim plavim sesirom/
Prvi stepenik, drugi stepenik, treci stepenik/
Prvi stepenik, drugi/
Nije me zaustavilo ono sto sam video/
Vec ono sto nisam video/
Mozes li to da shvatis, prijatelju?, ono sto nisam video...trazio sam ga ali ga nije bilo, u citavom tom nepreglednom gradu bilo je svega osim/
Bilo je svega/
Ali nije bilo kraja. Ono sto nisam video je gde se sve to zavrsava. Kraj sveta/
I sad zamisli: klavir. Dirke pocinju. Dirke se zavrsavaju. Ti znas da ih ima 88, tu niko ne moze da te predje. Nisu beskonacne dirke. Ti si beskonacan, unutar tih dirki, beskonacna je muzika koju mozes da proizvedes. Njih ima 88. Ti si beskonacan. Meni se to dopada. U tome je moguce ziveti. Ali ako ti/
Ali ako se ja popnem uz te stepenice, i ispred mene/
Ali ako se ja popnem uz te stepenice i ispred mene se razastre jedna klavijatura od milion dirki, milioni i milijarde dirki/
Milioni i milijarde dirki, kojima nema kraja i to je susta istina, kojima nema kraja i ta klavijatura je beskonacna/
Ako je ta klavijatura beskonacna, onda/
Ne postoji muzika koju na toj klavijaturi mozes da sviras. Seo si na pogresnu stolicu: to je klavir na kojem svira Bog/
Isuse, jesi li video te ulice?/
Cak samo ulice, bilo ih je na hiljade, kako vama tamo dole uspeva da odaberete jednu/
Da odaberete jednu zenu/
Jednu kucu, jednu zemlju koja ce biti vasa, jedan pejzaz koji cete gledati, jedan nacin na koji cete umreti/
Citav taj svet/
Taj svet oko vas za koji cak ni ne znas gde se zavrsava/
I koliko svega toga ima/
Zar se nikada ne plasite, vi, da cete se raspasti na hiljadu komadica samo ako na to i pomislite, na tu bezmernost, samo ako na nju i pomislite? Da u njoj zivite...
Ja sam rodjen na ovom brodu. Svet je i ovuda prolazio, ali dve hiljade osoba po jednom putovanju. Bilo je takodje i zelja, ovde, ali ne vise od onoliko koliko je moglo stati izmedju jednog pramca i jedne krme. Svirao si svoju srecu, na jednoj klavijaturi koja nije beskonacna.
Ja sam tako naucio. Zemlja je brod koji je prevelik za mene. To je jedno suvise daleko putovanje. To je suvise lepa zena. To je suvike jak miris. To je muzika koju ne umem da sviram. Oprostite mi. Ali ja necu da sidjem. Pustite me da se vratim natrag.

0 коментара:

Постави коментар