Marsel Prust- Jedna Svanova ljubav

Od svih nacina radjanja ljubavi, od svih klica rasejavanja te svete boljke, jedna od najdelotvornijih zacelo je onaj val nemira koji nas nekad preplavi. Kocka je onda bacena, i ono bice s kojim nam je u tom trenutku drago da budemo, njega cemo voleti. Nije cak ni potrebno da nam se ono do tad svidelo vise niti cak onoliko koliko druga. treba samo da nasa zudnja prema njemu postane iskljuciva. A taj je uslov ostvaren ako- u casu kad nam je to bice nedostajalo- umesto da samo trazimo zadovoljstva koja nam je pruzala njegova privlacnnost, odjednom nastupi u nama jedna potreba puna strepnje, ciji je predmet samo to bice, potreba besmislena, koju je zbog zakona ovog sveta nemogucno zadovoljiti a tesko izleciti-besmislena i bolna potreba da ga posedujemo.

Categories: citati, francuska knjizevnost, knjizevnost, ljubav, marcel proust, odlomci, u potrazi za izgubljenim vremenom, zaljubljenost

Horhe Luis Borhes: "Borhes i ja"

Sto god da se dogodi, dogodi se onom drugom Borhesu. Ja se setam po Buenos Ajresu zastajkujuci, mozda mehanicki, da osmotrim svod neke kapije i vrata s kovanim gvozdjem; vesti o Borhesu stizu mi postom, a nailazim na njegovo ime u univerzitetskim referatima ili u biografskim leksikonima. Volim pescane satove, mape, topografiju XVIII veka; etimologije, ukus kafe i Stivensenovu prozu: onaj drugi voli iste stvari, ali to ispoljava na tako tast nacin kao neki glumac. Preterao bih kada bih rekao da se nalazimo u neprijateljstvu: ja zivim, predajem se zivotu da bi Borhes mogao stvarati svoja dela, koja me opravdavaju pred svetom. Ne kosta me da priznam da je on napisao po neku vrednu stranicu, ali ti listovi ne mogu me spasti jer dobro vise ne pripada nikome, cak ni njemu, vec jeziku ili tradiciji. Sto se ostalog tice, meni je sudjeno da se zauvek izgubim da bi samo neki trenutak mene preziveo u onom drugom. Malo-pomalo ljudi mu u svemu cine ustupke mada je meni dobro poznat njegov perverzni obicaj izmisljanja i preuvelicavanja. Spinoza je shvatio da sve sto postoji tezi da ocuva svoju sustinu; kamen zeli da vecno bude kamen, a tigar da vecno bude tigar. Ja cu ostati u Borhesu a ne u sebi(ako sam ja uopste neko), mada se manje prepoznajem u njegovim knjigama no u mnogim drugim delima ili tananom zvuku gitarinih struna. Pre mnogo godina, pokusao sam da ga se oslobodim prelazeci s mitologije predgradja na igru s vremenom i beskrajem; ali sada su to Borhesove igre te cu morati da smislim nesto novo. Moj zivot se tako pretvorio u bekstvo, ja sve gubim, sve pada u zaborav ili prelazi onom drugom.
Ne znam koji je od nas dvojice napisao ovaj zapis.

Categories: argentinska literatura, buenos ajres, citati, horhe luis borhes, knjizevnost, odlomci, prica

Semjuel Beket-Malone umire

"Rekao sam sebi jos i to da moram malo pozuriti. Pravi zivoti ne trpe preterano zadrzavanje na rubu. Tu vreba demon kao u naborima prostate gonokok. Nemam mnogo vremena. Tu je ono mesto odakle nastupa,- usred lepog dana kad se sve smesi i sja strasna kavalkada, nezaboravna kavalkada oblaka crnih i niskih, koji ce za svagda prekriti azur. Moj je polozaj zaista delikatan. Koliko cu lepih stvari, vaznih stvari odbaciti od straha, od straha da ne padnem u staru gresku,od straha da necu svrsiti na vreme, od straha da me ne zahvati, poslednji put, jos jedan talas tuge, nemoci i mrznje. Raznovrsni su oblici kojima se nepromenljivost tesi zbog svoje bezoblicnosti."

Categories: beckett, citati, engleska knjizevnost, francuska knjizevnost, knjizevnost, malone umire, odlomci, samuel, semjuel beket

Orkestar-Hulio Kortasar

U sustini (ali bas ono sustinsko stalno izmice) bilo bi to ovako: do tog trenutka brinuo ga je citav niz pojedinacnih anomalija: lazni program, neodgovarajuci gledaoci, izmisljeni orkestar u kojem su vecinom bili laznjaci, dirigent koji nikako nije mogao da se uklopi, lazna promenada, i on sam uvucen u nesto cemu ne pripada. Odjednom mu se ucinilo da sve to pocinje da shvata na nacin koji ga u ogromnoj meri prevazilazi. Osetio je kao da mu je konacno dato da vidi stvarnost. Trenutak stvarnosti koja mu se ucinila lazna zato sto je bila istinska, ona koju sada ne vidi. Ono cemu je upravo prisustvovao bilo je tacno, to jest lazno. Prestao je da se sablaznjava sto je okruzen elementima koji se ne nalaze na svojim mestima, posto mu je sama svest o nekom drugom svetu pomogla da shvati da se to vidjenje moze prosiriti i na ulicu, na Galeon, na njegovo plavo odelo, na njegov vecernji program, na njegovu jutarnju kancelariju, na njegove planove za stednju, na letovanje u martu, na njegovu prijateljicu, na njegovu zrelost, na dan njegove smrti. Srecom, vise nije tako posmatrao stvari, srecom je opet bio Luiso Medina. Ali samo srecom.
Ponekad bih pomislio kako bi zaista bilo zanimljivo kad bi se Lusio vratio u bioskop, raspitao se, i otkrio da takav program nikada nije postojao. Ali moze se proveriti da je orkestar svirao te veceri u operi. U stvari, promena zivota ili progonstvo Lusiju su dosli od jetre, ili od neke zene. A uostalom, nije ni lepo da se tako ruzno govori o orkestru, sirote devojke.

Categories: carli parker, citati, dzez muzika, hulio kortasar, knjizevnost, odlomci, orkestar, prica, vrata neba

Carls Bukovski-Voznja kroz pakao

Ljudi su umorni, nesrecni i promaseni,ljudi su

ogorceni i osvetoljubivi, ljudi su izigrani i uplaseni,

ljudi su besni i neinventivni,

i ja vozim medju njima autoputem dok oni

prikazuju u voznji sta je ostalo od njih-

neki su nadrkani, samovoljniji od drugih,

neki ne vole da budu prestignuti,

neki ne daju drugima da ih prestignu

neki uporno blokiraju trake

neki mrze novije,skuplje modele vozila

drugi u takvim kolima mrze starija kola.


autoput je circus jeftinih i sitnih emocija,

covecanstvo u kretanju, mnogi od njih dolaze

iz nekog mesta koje mrze i odlaze ka drugom

koje isto tako mrze i odlaze ka drugom

koje isto tako mrze

ili jos vise.

autoput je slika onog sto smo postali,a

masa saobracajnih nesreca i smrti sudar su

osakacenih bica, bednih i dementnih

zivota.

kada vozim autoputem vidim dusu ljudi

moga grada, i ona je ruzna,ruzna,ruzna:

Zivi su oglodali

svoje srce.

Categories: americka knjizevnost, carls bukovski, citati, ljudi, odlomci, pesma, poezija, voznja kroz pakao

Film-Cinema Paradiso

Once upon a time, a king gave a feast. And there came the most beautiful princesses of the realm. Now, a soldier, who was standing guard, saw the king’s daughter go by. She was the most beautiful one, and he immediately fell in love with her. But what could a poor soldier do when it came to the daughter of the king? Well, finally, one day, he managed to meet her, and he told her that he could no longer live without her. The princess was so impressed by his strong feelings that she said to the soldier: “If you can wait 100 days and 100 nights under my balcony, then at the end of it, I shall be yours.” Damn! The soldier immediately went there and waited one day. And two days. And ten. And then twenty. And every evening, the princess looked out of her window, but he never moved. During rain, during wind, during snow, he was always there. The bird shat on his head, and the bees stung him, but he didn’t budge. After ninety nights, he had become all dried up, all white, and the tears streamed from his eyes. He couldn’t hold them back. He no longer had the strength to sleep. All that time, the princess watched him. And on the 99th night, the soldier stood up, took his chair, and went away.

Categories: cinema paradiso, film, Giuseppe Tornatore, odlomci, prica, quotes

Milan Kundera o kategorijama ljudi

We always need someone to look at us. We can be divided into four categories according to the kind of look we wish to live under.

The first category longs for the look of an infinitive number of anonymous eyes, in other words, for the look of the public.

The second category is made up of people who have a vital need to be looked at by many known eyes. They are the tireless hosts of cocktail parties and dinners. They are happier than the people in the first category, who, when tehy lose their public, have the feeling that the lights have gone out in the room of their lives. This happens to nearly all of them sooner or later. People in the second category, on the other hand, can always come up with the eyes they need.

Then there is the third category, the category of people who need to be constantly before the eyes of the person they love. Their situation is as dangerous as the situation of people in the first category. One day the eyes of their beloved will close, and the room will go dark.

And finally there is the fourth category, the rarest, the category of people who live in the imaginary eyes of those who are not present. They are the dreamers.

Categories: ceska knjizevnost, citati, knjizevnost, literatura, ljudi, milan kundera, odlomci

Kakve knjige trebamo da citamo-Franc Kafka

I think we ought to read only the kind of books that wound or stab us. If the book we’re reading doesn’t wake us up with a blow to the head, what are we reading for? So that it will make us happy, as you write? Good Lord, we would be happy precisely if we had no books, and the kind of books that make us happy are the kind we could write ourselves if we had to. But we need books that affect us like a disaster, that grieve us deeply, like the death of someone we loved more than ourselves, like being banished into forests far from everyone, like a suicide. A book must be the axe for the frozen see within us. That is my belief.

Categories: books, citati, franc kafka, franz kafka, knjige, knjizevnost, literatura, odlomci, quotes

William Blake on imagination

“Imagination is not a state, it is the human existence itself.”

Categories: citati, imagination, knjizevnost, masta, odlomci, quotes, Songs of Innocence and of Experience, vilijam blejk, william blake

“A bout de souffle/Breathless”

Patricia: Do you know William Faulkner?

Michel: Someone you slept with?

Patricia: No, my pet.

Michel: Then I don’t care about him. Take this off.

Patricia: He’s a novelist I like a lot. Have you read “The Wild Palms”?

…

Michel: I told you, no. Take this sweater off.
Patricia: The last sentence is very beautiful…. “Between grief and nothing, I’ll take grief.” What would you choose?
Michel: Grief is stupid. I’d choose nothing. It’s no better but grief is a compromise. You have to go for all or nothing.

Categories: a bout de souffle, dialog, dijalog, film, François Truffaut, Fransoa Trifo, Godar, Jean Seberg, Jean-Luc Godard, Jean-Paul Belmondo, odlomci

Oskar Vajld- "Slika Dorijana Greja"

Cudno je razmisljati o tome, ali nema sumnje da Genij traje duze od Lepote. To objasnjava cinjenicu da se svi toliko trudimo da se neumereno obrazujemo. U surovoj borbi za opstanak hocemo da imamo nesto sto traje, pa onda punimo glavu glupostima i cinjenicama u luckastoj nadi da cemo zadrzati svoje mesto. A misao potpuno obavestenog coveka grozna je stvar. Lici na prodavnicu starudije, sve cudovista i prasina, sve daleko skuplje od prave vrednosti.

Categories: citati, dorijan, genij, grej, knjizevnost, literatura, odlomci, oskar vajld, roman, slika

Alesandro Bariko-Pijanista

Citav onaj grad...nije mu se video kraj.../
Kraj, zaboga miloga, moze li se uopste videti kraj?/
I ona buka/
Na onim prokletim stepenicama...sve je bilo tako lepo...a ja sam bio veliki u onom kaputu, izgledao sam fenomenalno, i nisam se dvoumio, sigurno bih sisao, nema sumnje/
S mojim plavim sesirom/
Prvi stepenik, drugi stepenik, treci stepenik/
Prvi stepenik, drugi/
Nije me zaustavilo ono sto sam video/
Vec ono sto nisam video/
Mozes li to da shvatis, prijatelju?, ono sto nisam video...trazio sam ga ali ga nije bilo, u citavom tom nepreglednom gradu bilo je svega osim/
Bilo je svega/
Ali nije bilo kraja. Ono sto nisam video je gde se sve to zavrsava. Kraj sveta/
I sad zamisli: klavir. Dirke pocinju. Dirke se zavrsavaju. Ti znas da ih ima 88, tu niko ne moze da te predje. Nisu beskonacne dirke. Ti si beskonacan, unutar tih dirki, beskonacna je muzika koju mozes da proizvedes. Njih ima 88. Ti si beskonacan. Meni se to dopada. U tome je moguce ziveti. Ali ako ti/
Ali ako se ja popnem uz te stepenice, i ispred mene/
Ali ako se ja popnem uz te stepenice i ispred mene se razastre jedna klavijatura od milion dirki, milioni i milijarde dirki/
Milioni i milijarde dirki, kojima nema kraja i to je susta istina, kojima nema kraja i ta klavijatura je beskonacna/
Ako je ta klavijatura beskonacna, onda/
Ne postoji muzika koju na toj klavijaturi mozes da sviras. Seo si na pogresnu stolicu: to je klavir na kojem svira Bog/
Isuse, jesi li video te ulice?/
Cak samo ulice, bilo ih je na hiljade, kako vama tamo dole uspeva da odaberete jednu/
Da odaberete jednu zenu/
Jednu kucu, jednu zemlju koja ce biti vasa, jedan pejzaz koji cete gledati, jedan nacin na koji cete umreti/
Citav taj svet/
Taj svet oko vas za koji cak ni ne znas gde se zavrsava/
I koliko svega toga ima/
Zar se nikada ne plasite, vi, da cete se raspasti na hiljadu komadica samo ako na to i pomislite, na tu bezmernost, samo ako na nju i pomislite? Da u njoj zivite...
Ja sam rodjen na ovom brodu. Svet je i ovuda prolazio, ali dve hiljade osoba po jednom putovanju. Bilo je takodje i zelja, ovde, ali ne vise od onoliko koliko je moglo stati izmedju jednog pramca i jedne krme. Svirao si svoju srecu, na jednoj klavijaturi koja nije beskonacna.
Ja sam tako naucio. Zemlja je brod koji je prevelik za mene. To je jedno suvise daleko putovanje. To je suvise lepa zena. To je suvike jak miris. To je muzika koju ne umem da sviram. Oprostite mi. Ali ja necu da sidjem. Pustite me da se vratim natrag.

Categories: alesandro, bariko, citati, italijanska literatura, knjiga, knjizevnost, odlomci, paideia, pijanista, pozorisni komad, roman