уторак, новембар 26

Devetnaesto izdanje Festivala autorskog filma koji se održava od 28.novembra do 3.decembra donosi nam 16 ostvarenja koji su obišli najveće festivale u protekloj godini i konačno stigli i kod nas.
Glavni program predvode filmovi sa Venecijanskog i Berlinskog festivala dok prateći program čine "Omaž Mirku Kovaču", "Autori predstavljaju", "Životi pesnika" kao i "Pobednici Venecije i Berlina".

Moj izbor za ovo izdanje FAF-a su sledeći filmovi:

Džimi P. 

Ovaj film reditelja Arnoa Desplešena snimljen je prema istinitim događajima i knjizi Žorža Deveroa.
Džimi Pikard, Indijanac koji se borio u Francuskoj nakon II svetskog rata završava u psihijatrijskoj bolnici zbog strašnih glavobolja zbog kojih gubi dodir sa stvarnošću. Usled nemogućnosti njegovog doktora da utvrdi uzrok ovim glavoboljama poslednja nada je Žorž Devero, francuski antropolog i psihoanalitičar koji je specijalizovao kulturu Indijanaca. Džimi P. pristaje na terapiju i njih dvojica razvijaju odnos međusobnog poštovanja i poverenja.

Film Džimi P. je do sada bio predstavljen publici na festivalima u Kanu i Njujorku.

Zlatna Arena u Puli za najbolji film
Obrana i zaštita


Slavko, po nacionalnosti Hrvat ne vidja svog prijatelja Bošnjaka, ne svojom krivicom.  Razdvojeni su fizičkim barijerama i nepoverenjem. 
Kada Slavku umre stari prijatelj susreće se sa dilemom da li otići na sahranu jer bi to značilo da mora da predje na "drugu stranu". Kako bi na to gledali njegovi susedi?
"Obrana i zaštita" osvojio je „Zlatnu arenu“ u Puli za najbolji film, režiju, scenario, glavnu mušku ulogu, glavnu žensku ulogu, scenografiju, kameru. Bogdan Diklić je za svoje izvodjenje uloge Slavka osvojio nagradu „Srce Sarajeva– za najboljeg glumca".

 
reditelj Aleksandro Avranas
Miss Violence

Reditelj Aleksandro Avranas hteo je ovim filmom da progovori u ime žrtava porodičnog nasilja. 
Jedanaestogodišnja devojčica se ubija na svoj rodjendan i roditelji pokušavaju da opstruiraju istragu tvrdeći da je sve zapravo bila slučajnost.
Ovaj film osvojio je nagradu za najbolju režiju na festivalu u Veneciji, dok je Themis Panou osvojio nagradu za najboljeg glumca na festivalima u Torontu i Vankuveru.



Berenice Bejo osvojila nagradu za najbolju glumicu u Kanu
Prošlost

"Prošlost" je priča o emotivnoj borbi i bračnom kolapsu. Ahmed odlazi na četiri godine u Iran ostavljajući u Parizu supruge i dve kćerke. Vraća se u Pariz da okonča brak sa suprugom koja je već u vezi sa drugim muškarcem za kojeg želi i da se uda. Problemi nastaju zbog ćerkinog neprihvatanja majčine veze.
Ovaj film reditelja Ašgara Farhadija osvojio je nagradu publike na više festivala dok je glavna protagonistkinja Berenis Bežo osvojila nagradu za najbolju glumicu na festivalu u Kanu.

субота, новембар 23


Ovogodišnja Slobodna zona ispunila je očekivanja barem kada su moji filmski afiniteti u pitanju. Jedan od najboljih filmova na festivalu svakako je Prekinuti krug Feliksa Van Groeningena.

Prekinuti krug
On (Didije) svira bandžo u kantri bendu i zaljubljen je u sve što je američko. Ona (Eliz) radi u salonu za tetoviranje. Upoznaju se i zaljubljuju jedno u drugo privučeni istovetnom strašću prema američkoj bluegrass muzici.
U trenutku kada se njihova ćerka razboli, svako se okreće svojim načinima za pronalaženje utehe.
Ne znam koliko je vremena bilo potrebno reditelju Groeningenu da snimi film Prekinuti krug (The broken circle breakdown), ali ono što je sigurno jeste da dugo nisam videla kreativniji prikaz jedne ljubavne i dramatične priče.
Sjajan scenario napisan od strane glavnog glumca Johana Heldenberga ostavlja dovoljno prostora za interpretaciju i dokazivanje glumcima kao i rešenja kojima se reditelj poslužio da ovu ljubavnu priču stavi na filmsko platno ukazuju na to da se radi o jednoj grupi talentovanih ljudi koji razmišljaju izvan standarnih okvira predstavljanja priče.
Dijalozi su inteligentni i humoristički u sasvim dovoljnoj meri da olakšaju težinu i dramatičnost filma. Zapravo razgovori između Elize i Didijea su napisani na takav način da ste svo vreme sigurni da gledate upravo njih dvoje a ne repliku svih jednoličnih parova prikazanih u mnogobrojnim filmovima sa ljubavnom pozadinom.
Veerle Baetens  je snažno i dominantno odigrala ulogu Eliz, ženu divljeg i kreativnog duha. Od pevačice i žene do majke bolesnog deteta pratimo razvoj njenog lika i proživljavamo ga zajedno sa njom.
Muzika u filmu na savršeno izbalansiran način naglašava sve emocije prikazane i prozivljene. Muzičke numere koje je reditelj izabrao za ključne scene doprinose doživljaju istih ne skretajući paznju sa radnje.
Borba mladog bračnog para u trenucima kada život izvuče najlošiju kartu i odluke koje donose autentične su i u skladu sa karakaterom likova koje predstavljaju. Naročito su dobro prikazana dva različita izbora za koje se odlučuju  Didije i Eliz: razumski nasuprot religijskom kada nevolja naiđe.

  Jedna od najpotresnijih scena za mene odigrava se u poslednjem delu filma kada bend nastupa u prepunoj dvorani nakon čega Didije uzima mikrofon i iznosi svoju priču publici koja ostaje nema do kraja. Priču o životu koji te sačeka iza ćoška i nerazumevanju za odlučivanje da se u tim trenucima ljudi okrene verovanju religijskim mitovima.


Ovo je film za sve otvorene duhove i ljubitelje filma, ali i za one koji veruju da sve ljubavne priče ipak nisu ispričane.

Fotografije su preuzete sa sajtova:
http://www.bestforfilm.com
http://www.thelmagazine.com

Skot Ficdzerald je 1936.godine predložio bolničarki Doroti Ricardson 22 knjige koje je smatrao vaznim, prenosi Open Culture. Doroti je negovala knjizevnika koji je u tom periodu boravio u hotelu "Groove Park. Inn" dok je njegova supruga Zelda lezala u obliznjoj bolnici. Na listi se nalaze Prust, Ibzen, Stendal i drugi naslovi:

1.Sestra Keri,  Teodor Drajzer
2.Zivot Isusov, Ernest Renan
3.Lutkina kuca, Henrik Ibzen
4.Vinesburg, Ohajo, Servud Anderson
5.Prica starih zena, Arnold Benet
6.Malteski soko, Dasel Hamet
7.Crveno i crno, Stendal
8.Kratke priče Gi de Mopasana
9.Istorijski uvid u savremenu psihologiju, Gardner Marfi
10.Price Antona Cehova,priredio Robert Linskot
11.Najbolje americke humorističke kratke price, urednik Aleksander Jesup
12.Pobeda, Dzozef Konrad
13.Pobuna andjela, Anatol Franc
14.Drame Oskara Vajlda
15.Svetiliste, Villijam Fokner
16.U seni devojaka cvetova, Marsel Prust
17.Oko Germantovih, Marsel Prust
18.Svanov put, Marsel Prust
19.Juzni vetar, Norman Daglas
20.Bastenska zurka, Ketrin Mejnsfild
21.Rat i mir, Leo Tolstoj
22.Dzon Kits i Persi B. Seli: Kompletna poetska dela

четвртак, новембар 21

Hemingvej je jednom prilikom rekao da je sva moderna americka knjizevnost proistekla iz knjige Marka Tvena "Avanture Haklberi Fina".
Manje poznate a podjednako zanimljive za sve ljubitelje ovog knjizevnika jesu njegove kriticke aspiracije koje se ogledaju u velikom broju beležaka-napomena koje se mogu pronaci na marginama knjiga koje je posedovao.
Naime,u njegovoj biblioteci veliki broj knjiga ispunjen je olovkom dopisanim komentarima na racun prevoda odredjenih dela, vrednosti pojedinih romana ali i jednostavnih posveta knjiga svojoj cerki.
Neki od najzanimljivijih komentara su sledeci:

Prevod John Dryden-ovog "Plutarhovog zivota" izgleda da je bas zasmetao Tvenu koji je na knjizi dopisao:

“translated from the Greek into rotten English by John Dryden; the whole carefully revised and corrected by an ass.”

Tven nije stedeo ni svog prijatelja Radjarda Kiplinga


Beleske na marginama Melvilove knjige Saragota iz 1901 pokazuju da ni on nije prosao bolje.
Tven je preimenovao naslov u "Saratoga in 1891 or The Droolings of an Idiot".


Takodje, neka dela je okraterisao kao:Wailings of an Idiot.
Kako se ne bismo pitali na sta je zapravo mislio upravo ovaj komentar na knjizi dobro ilustruje sta je Tven mislio o Melvilyu : little minded person.

Kompletnu arhivu Tvenovih belezaka na marginama knjiga i posveta mozete pronaci na sajtu NewYorkTimes

четвртак, новембар 7

"Ja nisam filozof. Ne verujem dovoljno u razum da bih verovao u jedan sistem.Ono što me interesuje jeste da znam kako se treba ponašati, preciznije kako se možemo ponašati kada ne verujemo ni u Boga ni u razum."

Alber Kami, jedan od najboljih autora 20-og veka i dobitnik Nobelove nagrade rođen je  pre 100 godina, 7.novembra 1913.godine u  Modnovi, Alžiru, u kojem je njegov otac bio zaposlen kao radnik u vinogradu. Nakon izbijanja Prvog svetskog rata, Lusjen Kami (Lucien Camus) pristupa Zoaveovom režimu i nakon par nedelja gine na bitki kod Marne.
Kami je živeo u trosobnom stanu, u ulici Rue de Lyon u radničkom kvartu Belkur u Alžiru. Njegova majka radila je po kućama kako bi izdržavala svoja dva sina. Bila je polu gluva i toliko malo govorila da su ljudi mislili da je nema.
Kamijev brat je već sa 14 godina počeo da radi kao errand boy. Slična sudbina očekivala je i Albera, da njegov učitelj Luj Žermen (Louis Germain), nije uspeo da ubedi Kamijevu baku da Alber aplicira za stipendiju za prijem na lycée. U decembru 1957.godine Alber Kami je posvetio Nobelovu nagradu upravo svom nekadašnjem učitelju.
Škola je predstavljala srećno razdoblje za Kamija koji je igrao u fudbalskom timu a u slobodno vreme čitao Žida i Marloa, ni ne pretpostavljajući da će jednoga dana živeti u Židovom apatmanu u Parizu a da će Marlo preporučivati njegove knjige.
Sa 17 godina dobija tuberkulozu čije posledice će osećati čitavog života.
Tokom poslednje godine u lycée Kami je počeo da objavljuje tekstove u malom časopisu Sud.
1933. upisuje studije filozofije na Univerzitetu u Alžiru. Negde u ovo vreme se prvi put začela ideja da napiše dramu o rimskom imperatoru Kaliguli koju će realizovati tek dosta godina kasnije.
Na osnovu saveta svog profesora Jean Gerniera i prijatelja pristupa Alžirskoj komunističkoj partiji iz koje kasnije biva izbačen.
Bio je protiv Frankove diktature i jedan je od prvih koji su osudili bombardovanje Hirošime.
Sa svojim prijateljima odlazi u Pariz 1937.godine. U Embronu se fokusirao na svoju novelu Srećna smrt, kao i na pisanje beleški za novo delo koje će postati Stranac.
Nakon toga putuje po Italiji i po povratku u Alžir, 1937. godine se zapošljava kao novinar u novinama Algiers Republicain. Pisao je, između ostalog recenzije knjiga u okviru sekcije "Reading room", i jedna od recenzija koje je napisao za ovaj časopis jeste za Sartrovu Mučninu i Zid.
Kami upoznaje Sartra i Simon d Buvoar 1943.godine u toku probe Sartove drame Mušice. Iz Cafe de Flore, njih troje dominirali su intelektualnom scenom tog vremena.
U aprilu 1941.godine Kami šalje manuskrip Stranca i Kaligule Pascalu Pia i Jean Grenier. Rukopisi stižu do Marloa, koji smatra da može da ubedi Gallimara da ih objavi.
Stranac postaje veliki uspeh kao i čuvena Sartrova recenzija Explication on the stranger.
Kami je završio sa pisanjem Pobunjenika 1951. godine. Kao i uvek, bio je nezadovoljan završenim delom. Perfekcionista, svestan činjenice da je perfekcionizam nemoguć radio bi na projektu dok ne bi osetio da više ne može ništa da se uradi. Svom prijatelju Charu ispovedio je da je Pobunjenik, njegova beba, bio težak porođaj i da je dete ružno. Bio je svestan da je knjiga kontraverzna i da će ga koštati nekih prijatelja. Ne samo da je Kami zauzeo neobičnu poziciju za nekoga koje je na levoj strani, kritikujući SSSR, već je kritikovao i ikone francuskog levog krila poput Robespjera.
Da se komunistima neće dopasti Pobunjenik za Kamija nije bilo iznenađenje. Pozitivne kritike desničara su bile uznemirujuće ali očekivane.
 Nakon objavljivanja Pobunjenika, Sartr je želeo da napiše recenziju knjige i objavi je u časopisu Les Temps modernes koje je uređivao.Odlučio se ipak da drugi novinar napiše recenziju verujući da će biti blaži. Danas je čuvena prepiska između Kamija koji je poslao pismo negodovanja Sartru oslovivši ga sa   sa "Gospodine Uredniče", i Sartrovog odgovora dugačkim 19 strana.
Nakon Pobunjenika, Kami je objavio svoje članke iz novina u vidu knjige Actuelles II.
Takođe je prepravio neke od svojih eseja i objavio ih pod naslovom Leto. Alber nije bio jedini koji je bolovao od depresije. Fransin, njegova žena se ozbiljno razbolela 1953.godine i u određenim prilikama morala i da bude hospitalizovana. Njena depresija manifestovala se plakanjem i opsesivnom pričom o Mariji Kasares, Kamijevoj ljubavnici. Njegove afere nisu bile tajna ni za Frensis ni za njenu porodicu. Frensis je čak pokušala i samoubistvo skočivši sa balkona. Pad žene sa mosta u njegovoj knjizi Pad je upravo aluzija na gore opisan događaj sa njegovom ženom.
Kami se 1955. godine vraća novinarstvu tekstovima koje objavljuje u L'Express časopisu.
Iste godine Galimar objavljuje Pad za koji Sartr smatra da je Kamijevo najbolje delo ali odbija u javnosti da kaže bilo šta pozitivno o istom.
1957.godine Kami je poslao manuskript za Izgnanstvo i kraljevstvo, zbirku kratkih priča svom prijatelju Jean Gernieru. Knjiga je po objavljivanju dobila dobre kritike. Prethodne godine Kami je postavio na scenu Foknerov Rekvijem za opaticu i intenzivnije se angažovao u pozorištu.
Da je dobio Nobelovu nagradu saznao je prilikom ručka sa Patricijom Blejk. Kami je verovao da je Andre Marlo zaslužio nagradu pre njega. Kami je takođe smatrao da on tek treba da napiše svoje remek delo i da se Nobelova nagrada dodeljuje na kraju piščeve karijere a ne u 43.godini.
Dodela nagrade upriličena je u Stokholmu 10. decembra i dva dana kasnije Kami je govorio pred studentima na Stokholskom univerzitetu. Velika tenzija je bila prisutna medju muslimanskim i alžirskim studentima kojima nije bilo jasno iz kojih razloga je Kami bio voljan da diskutuje o Istočnoj Evropi ali je ćutao o Alžiru. Ono što je započelo kao pitanje pretvorilo se u tiradu začinjenu političkim sloganima i uvredama usmerenim ka Kamiju. U svom odgovoru dao je klasičan kamijevski komentar:
"I have always denounced terrorism. I must also denounce a terrorism which is exercised blindly, in the streets of Algiers for example, and which one day could strike my mother or my family. I believe in justice, but I shall defend my mother above justice."
Novcem od Nobelove nagrade kupio je kuću u malom selu Lurmarin u koju je mogao da se povuče i živi monastički. Kami je smatrao da mu je samoća neophodna da bi pisao ali ju je teško podnosio.
Poslednjih meseci života Kami je radio na Prvom čoveku.
Galimar je prilikom povratka iz Kana odlučio da svrati do Kamija koji je planirao kratku posetu Parizu za koju je već kupio kartu za voz. Međutim, Galimar ga ubeđuje da putuju zajedno automobilom. Prilikom putovanja, Galimar gubi u jednom trenutku kontrolu nad vozilom i udara u drvo. Kami je preminuo na licu mesta 4.januara 1960.godine dok je Galimar izgubio život nekoliko dana kasnije u bolnici.
U Kamijevom koferu nalazila se beležnica i manuskript Prvog čoveka, autobiografski roman koji je posvetio svojoj majci :
"Za tebe koja nikada nećeš moći da pročitaš ovu knjigu".


Izvor: