Je li vam se ikad dogodilo da, bačeni iz kolosijeka, rečete svagdašnjici: zbogom i da se vinete, nošeni strašnim vihorom, zaprepašteni kao onaj kome se tlo izmiče?
Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve — a šta se čovjeku ne može uzeti?
— i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i sama srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prezavo ropče?
Raznoliki su i mnogi bolovi koji zadešavaju ljude na ovoj zemlji, gdje se »ljepšom dušom dublje jeca«, ali kog je jedan samo od ovih istinskih velikih bolova zadesio, brat je moj i prijatelj!
Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.
Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa. Visoko ukočeno nebo. Tvrda nemilosna zemlja. Ne, ništa se neće dogoditi! Ne, planine se neće soriti! Nebo će ostati gordo i hladno na visini!
Izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom: da se vidi i čuje ropsko krvavo srce kako kuca.
U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoljeća i gledaju moj sram. Pred očima pokoljenja leži moja duša naga i bespomoćna kao prelomljen mač.
Žeže me samilostan pogled nerođenih.
Kud sam ja sve lutao!
Kud su padale moje težnje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i griješio u životu! — Kako da vam kažem kad to i rođeno moje sjećanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nabijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost života. Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života.
Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgusnu na mrežnici mojih očiju. Od svega ne osta ni koliko je pepela na kosi na Čistu srijedu.
Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavši je, da mi lakše bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram moj i tuđi, i udarci i tragovi gvožđa na rukama.
Ko zna od sretnih i slobodnih šta je to samoća? Ni pauka nije bilo da jednom bar protka moju samoću, a čovjek čije sam korake čuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.
Bojao sam se i krvi koju sam čuo kako bije u mom ručnom zglobu, jer me je uvjeravala da živim, a to je bilo isto što i patnja.
I mislio sam: Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život.
I tada kad se je u kupanju miliona jednoličnih minuta, bez ikakve nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me omiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši, kao svjetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.
Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu.
Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima.
Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu.
Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
0 коментара:
Постави коментар