четвртак, новембар 22


 

  “I paint my own reality. The only thing I know is that I paint because I need to, and I paint whatever passes through my head without any other consideration.


 

I tried to drown my sorrows, but the bastards learned how to swim, and now I am overwhelmed by this decent and good feeling.”





"There have been two great accidents in my life. One was the trolley, and the other was Diego. Diego was by far the worst.”


“Feet, what do I need you for when I have wings to fly?”




 

"I paint self-portraits because I am so often alone, because I am the person I know best.” 


"I used to think I was the strangest person in the world but then I thought there are so many people in the world, there must be someone just like me who feels bizarre and flawed in the same ways I do. I would imagine her, and imagine that she must be out there thinking of me too. Well, I hope that if you are out there and read this and know that, yes, it's true I'm here, and I'm just as strange as you.”

 


"My painting carries with it the message of pain.”




-Mitch:Oh I don't mind you being older than what I thought. But all the rest of it. That pitch about your ideals being so old-fashioned and all the malarkey that you've been dishin' out all summer. Oh, I knew you weren't sixteen anymore. But I was fool enough to believe you was straight."
Blanche DuBois: Straight? What's 'straight'? A line can be straight, or a street. But the heart of a human being? 


Scena iz filma Tramvaj zvani zelja
-May I speak plainly?... If you'll forgive me, he's common... He's like an animal. He has an animal's habits. There's even something subhuman about him. Thousands of years have passed him right by, and there he is. Stanley Kowalski, survivor of the Stone Age, bearing the raw meat home from the kill in the jungle. And you - you here waiting for him. Maybe he'll strike you or maybe grunt and kiss you, that's if kisses have been discovered yet. His poker night you call it. This party of apes.

Fotografija police sa knjigama
Sacuvati neizgovoreno, kao srž.
Učiti od jabuke: zemlja, kreč i kiša
Rade samo za plod, i nalaze izraz
U toj nesavršenoj, ali zreloj lopti
Što se ne sabira s kruškom.
Uvežbati umetnost odricanja.
Utabati trag.

Stati pred ogledalo, bez straha
Od povratne slike: ona uzvraća izraz,
I to nesavršen, nekog upornog napora
Da se apstrakcija odene u meso,
U dobar provodnik bola.

Ipak, bez ustezanja
Hlebu reći hleb, vinu reći vino
A voljenoj ženi: volim te.

Ljubav-Ivan V. Lalic

Fotografija pesnika Ivana V.Lalica
Već godinama učim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i restekastu lakoću

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te više ne prepoznajem izvan pamćenja
Koje te predaje meni, i tako sve teže krotim
Struju vremena što ne prođe kroz tebe, kroz blagi metal


Tvoje krvi;
ako se menjaš, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagrađen oko jednog trenutka
Kao plod oko koštice, satkan od nestvarnog mesa
što ima ukus munje, ukus prašine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje kože.

Već godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga sećanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu što puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj naš trenutak
Traje duže od tuđe smrti.

понедељак, новембар 12

Fotografija francuskog knjizevnika Albera Kamija
Majka: Kad majka vise ne ume da prepozna sina, njena je uloga na zemlji zavrsena. 

Marta: Sina? Ti si me ucila da vise nista ne postujem.

Majka: To dokazuje da u jednom svetu u kom se sve moze poreci, ipak ima neporecivih sila. Na ovoj 
zemlji gde nista nije sigurno postoji nesto sto je izvesno-ljubav.

Marta: Divna je to ljubav koja vas je zaboravila punih 20 godina. 

Majka: Da, divna je to ljubav koja prozivi 20 godina cutanja.

Marta: A ja majko? 

Majka: Dodje vreme kada ubice, kao ja, otupe na sve, besplodni su, bez ikakve moguce buducnosti. Zato ih i smaknu, nisu vise ni za sta.

недеља, новембар 4

Fotografija sprskog knjizevnika Borislava Pekica
Najdublji intelektualci su i najosetljivi. Tanani kao flispapir. Sam su nerv. Reaguju i na najsuptilniju misao. Puni su trauma, kompleksa, frustracija, inhibicija. Ali su vecinom svinje, sa insanity moralom svinjskog copora. Asocijacije su im komplikovane kao veze u telefonskoj centrali. Partenogeneticni, osetljivi kao amebe, inhibirani, prenapeti, kao curani nadeveni teorijama, bolesni od savesti i nacela, vecno u dilemi, i naravno sa prekrasnim detinjstvom. U jednu rec cudovista.



Tu je, ovih dana, i vasa nova(treca) televizijska drama. U kakvom su odnosu televizija i pisac?

“Ja licno ostajem ravnodusan prema televizijskom mediju ili, tacnije receno, prema onoj popularnosti koja se moze steci i koja se stice preko tzv.malog ekrana. Ta vrsta pucke zabave, barem danas u nas, podseca me zapravo na vizuelizovana izdanja puckih kalendara, gde se nalazi za svakog po nesto i o svemu po malo, pa u okviru te i takve sheme i deo nase knjizevne produkcije na osnovu koje i kroz koju kritika i tzv.siroka publika procenjuju vas celokupni knjizevni napor, a vasa komsinica, elementarno nepismena, jednako kao i ugledan kriticar kome vise nije stalo do citanja knjige, donose svoja decidirana misljenja. A kako god okrenete, TV drama, cak i najbolja, nuzno je nusprodukt, samim tim sto je namenjena masovnom mediju i sto vas televizija, bez obzira da li ima dva ili dvadeset sest programa, stavlja pred svoj izbor, a ne pred vas sopstveni. Hocu da kazem: opredelivsi se za jedan od dvanaest mogucih programa vi ne vrsite izbor po srodnosti, nego po nuznosti. Ja volim otmenost knjige, jer ona, po pravilu, dospeva u prave ruke, a izbor je beskonacan.”

субота, новембар 3

Fotografija filozofa Emila Siorana

Prava samoca je jedino ona u kojoj se osecas apsolutno izolovanim izmedju neba i zemlje. Nista ne treba da skrece paznju od ovih pojava apsolutne izolacije, vec intuicija stravicne lucidnosti treba da otkriva vascelu dramu covekove konacnosti pred beskonacnoscu i prazninom ovog sveta. Usamljenicke setnje-izuzetno plodne ali i istovremeno opasne-za unutrasnji zivot-treba da budu takve da nista od onoga sto moze da pomuti viziju izolacije coveka u svetu ne budi zanimanje pojedinca. Da bi se pojacao proces interiorizacije i preobracanja ka sopstvenom bicu, usamljenicke setnje su plodne samo uvece, kada nikakvo zavodjenje ne moze vise da privuce paznju i kada otkrovenja sveta nicu iz najdublje zone duha, odakle se odvajaju od zivota, iz rane zivota. Koliko samoce treba coveku da bi imao duh! Koliko smrti u zivotu i koliko unutrasnjeg plamena! Samoca potice toliko od zivota da cvetanje duha, koje proistice iz vitalnih premestanja, postaje nepodnosljivo. Nije li karakteristicna cinjenica da se protiv duha dizu oni koji imaju najvise duha, koji poznaju duboku bolest sto je ostetila zivot da bi se rodio duh? Apologiju duha cine zdravi i debeli, koji nemaju predosecanje onoga sto znaci duh, koji nikada nisu osetili mucenje, zivot i bolne antinomije u osnovi postojanja. Oni koji ga doista osecaju, ili ga oholo tolerisu ili ga predstavljaju kao veliku nesrecu. Ali niko nije odusevljen sveukupnoscu svog bica, katastrofalnim otkupom zivota koji je duh. A kako da budes odusevljen ovim zivotom bez cari, bez naivnosti i spontanosti? Prisustvo duha pokazuje uvek manjak zivota, mnogo samoce i dugu patnju. Ko govori o spasenju duhom? Nije apsolutno tacno da bi dozivljavanje u imanentnom planu zivota bilo puno zebnje iz koje je covek izasao kroz duh. Naprotiv,  blize je istini da se kroz duh stice neravnoteza, zebnja, ali i velicanstvenost. Sta o opasnostima duha znaju oni koji ne znaju ni za opasnosti zivota? Znak je velike neizvesnosti biti apologet duha, kao sto je znak velike neravnoteze biti apologet zivota. Jer za normalnog coveka zivot je ociglednost; samo se bolesnik njime odusevljava i hvali ga da ne bi propao. Ali sta biva s onim koji moze vise da hvali ni zivot ni duh?

Izvor slike: http://yodamanu.tumblr.com/post/18838928606/un-summilux-dans-le-brouillard