"Ljubav hrani masta kojom postajemo mudriji nego sto slutimo, bolji nego sto osecamo, plemenitiji nego sto jesmo. Njome mozemo zivot sagledati kao celinu, jedino njome i nicim drugim mozemo razumeti druge u njihovim stvarnim i u njihovim idealnim relacijama. Samo ono sto je lepo i sto je lepo zamisljeno moze hraniti ljubav. A mrznju moze hraniti sve."
"...Ah pa ti i nisi imao nikakvih pobuda u svom zivotu! Ti si imao samo apetite. Pobuda je intelektualna teznja. I da si bio "vrlo mlad" kada smo se sprijateljilii? Tvoj nedostatak nije u tome sto si znao premalo o zivotu nego sto si znao previse. Daleko je za tobom ostalo jutarnje praskozorje decastva s njegovim neznim procvatom, jasnim i cistim svetlom, radoscu punom nevinosti i ocekivanja. Hitrim i lakim pokretom presao si iz romantizma u realizam.Pocela te opcinjavati kaljuza i sve ono sto u njoj zivi. Tu je bio izvor nevolje u kojoj si od mene zatrazio pomoc, a ja sam ti je nepromisljeno, prema mudrosti ovoga sveta, pruzio. Moras procitati ovo pismo do kraja, iako ce mozda svaka rec u njemu delovati na tebe kao vatra ili skalpel kojim se hirurg sluzi na osetljivom mesu paleci ranu ili izazivajuci krvarenje. Seti se da se budale u ocima bogova i budale u ocima ljudi i te kako razlikuju. Neko ko nema pojma o nacinima na koji se ocituje umetnost ili o tancinama u raspredanju misli, o pompoznosti latinskog stiha ili o bogatoj muzici grckog vokalnog sastava, o toskanskoj skulpturi ili elizabetanskoj pesmi, moze svejedno posedovati najljupkiju mudrost. Prava je budala, koju bogovi ismejavaju ili nagrdjuju, ona koja ne poznaje samu sebe. Ja sam predugo bio takva budala. I ti si predugo bio takva budala. Nemoj to vise biti. Ne boj se. Najveci je porok povrsnost. Dobro je sve sto se pojmi."
"Patnja je-ma koliko ti to neobicno zvucalo- jedini nacin na koji postojimo, jer je to jedini nacin na koji bivamo svesni postojanja, a secanje na patnju iz proslosti potrebno nam je kao jamstvo, kao dokaz naseg neprekinutog identiteta."
Saznanje da je zaljubljen u Magu ne znaci nikakav poraz niti vezivanje za nesto sto je prolazno i trosno; ljubav koja moze da se lisi svog predmeta, koja u nistavilu crpe svoju hranu, pridruzuje se mozda drugim silama, spaja ih i stapa u poriv koji ce jednom razneti onu utrobnu prijatnost tela nadutog od piva i przenih krompirica. Sve te reci koje je ispisivao u svesci, uz siroke zamahe rukom i zvizdanje, navodile su ga da puca od smeha. A onda se Traveler pojavljivao na prozoru i molio ga da zacuti...
Mozda je ljubav najvise obogacenje, darodavac bica; ali covek moze da izbegne njeno bumerang dejstvo samo ako je procerda, ako je prepusti zaboravu i ostane ponovo sam na tom stepeniku otvorene i pozorne stvarnosti. Ubijanje voljenog predmeta, kao sto je covek od davnina slutio, predstavlja cenu koju mora platiti da se ne zaustavi na tom stepeniku, kao sto Faustovo preklinjanje upuceno trenutku koji vec prolazi moze da ima smisla samo ukoliko taj trenutak biva istovremeno napusten, kao sto se prazna casa stavlja na sto. I tako redom, uz gorki mate.
Bilo bi tako lako da se organizuje koherentna sema, sklad, poredak misljenja i zivljenja. Dovoljno je uobicajeno licemerje, dovoljno je uzdici proslost na stepen iskustva, izvuci prednost od bora na licu i od svega prozivljenog sto se nazire u osmesima ili cutanjima onih koji imaju preko cetrdeset godina. Posle toga covek oblaci plavo odelo, zacesljava sede zaliske i pomiren sa svetom, ide na izlozbe slika, u Argentinsko udruzenje knjizevnika i u bar "Ricmond". Pritajeni skepticizam, izgled kao da se covek odnekud vratio, svecani ulazak u zrelo doba, u brak, u ocevu propoved u vreme rostilja ili u vreme knjizice sa nedovoljnim ocenama. Kazem ti, jer sam dosta proziveo. Dosta sam i putovao. U mladosti. Govorim ti iz iskustva, sinko. Ti jos ne znas sta je zivot.
A sve to, inace tako smesno i ograniceno, moglo je da bude jos gore u nekim drugim ravnima, u meditiranju koje vazda ugrozavaju idola fori, reci koje izvitoperuju slutnje, uproscavajuca okostavanja, zamor koji iz dzepa sakoa vasi zastavu predaje. Moze da se desi da se izdaja pocini u potpunoj samoci, bez svedoka i saucesnika: pred samim sobom, onda kada covek uobrazava da je iznad licnih kompromisa i drama cula, iznad eticke torture izazvane spoznajom da pripada nekoj rasi ili barem jednom narodu ili jeziku. U najvecoj prividnoj slobodi, bez potrebe da nekome polazemo racune-napustanje partije, izlazenje sa raskrsca i bezanje bilo kojim od prigodnih puteva proglasavajuci ga nuznim ili jedinim. Maga je jedan od tih puteva, knjizevnost je druga (smesta spaliti svesku makar Gekrepten kr-si-la-ru-ke), lencarenje treci, meditiranje u vrazju mater cetvrti.
“Unfortunately I am afraid, as always, of
going on. For to go on means going from here, means finding me, losing me,
vanishing and beginning again, a stranger first, then little by little the same
as always, in another place, where I shall say I have always been, of which I
shall know nothing, being incapable of seeing, moving, thinking, speaking, but
of which little by little, in spite of these handicaps, I shall begin to know
something, just enough for it to turn out to be the same place as always, the
same which seems made for me and does not want me, which I seem to want and do
not want, take your choice, which spews me out or swallows me up, I’ll never
know, which is perhaps merely the inside of my distant skull where once I
wandered, now am fixed, lost for tininess, or straining against the walls, with
my head, my hands, my feet, my back, and ever murmuring my old stories, my old
story, as if it were the first time.”
On almost the incendiary eve
Of several near deaths,
When one at the great least of your best loved
And always known must leave
Lions and fires of his flying breath,
Of your immortal friends
Who'd raise the organs of the counted dust
To shoot and sing your praise,
One who called deepest down shall hold his peace
That cannot sink or cease
Endlessly to his wound
In many married London's estranging grief.
On almost the incendiary eve
When at your lips and keys,
Locking, unlocking, the murdered strangers weave,
One who is most unknown,
Your polestar neighbour, sun of another street,
Will dive up to his tears.
He'll bathe his raining blood in the male sea
Who strode for your own dead
And wind his globe out of your water thread
And load the throats of shells
with every cry since light
Flashed first across his thunderclapping eyes.
On almost the incendiary eve
Of deaths and entrances,
When near and strange wounded on London's waves
Have sought your single grave,
One enemy, of many, who knows well
Your heart is luminous
In the watched dark, quivering through locks and caves,
Will pull the thunderbolts
To shut the sun, plunge, mount your darkened keys
And sear just riders back,
Until that one loved least
Looms the last Samson of your zodiac.
*Ricard Barton cita pesmu Dilana Tomasa "Deaths and Entrances"
Dodirujem ti usta, prstom dodirujem rub tvojih usana i ocrtavam ih kao da izlaze iz moje ruke, kao da se tvoja usta po prvi put malko otvaraju, dovoljno je da zazmurim pa da se sve raspline i sve ponovo pocne, svaki put stvaram usta koja pozelim, usta koja moja ruka bira i crta na tvom licu, usta izabrana od svih mogucih suverenom slobodom mog sopstvenog izbora da ih svojom rukom iscrtavam na tvom licu, a koja se pukom slucajnoscu koju ne nastojim da shvatim, podudaraju bas sa ustima sto se smese, ispod ovih koja ti crta moja ruka.
Gledas me, gledas me izbliza, sve blize me gledas, zatim se igramo kiklopa, gledamo se iz sve vece blizine a oci postaju sve vece, priblizavaju se i pretapaju, kiklopi se gledaju i zbunjeno disu, a usta se srecu, bore se u toplom, grickaju se usnama, jedva prislanjaju jezik o zube, igraju se po odajama gde tezak vazduh struji donoseci znani miris i tisinu. Tada moje ruke uranjaju u tvoju kosu, lagano miluju dubinu tvoje kose dok se ljubimo kao da su nam usta puna cveca ili riba, zivih pokreta, tamnih miomirisa. Ako se ujedamo, ta bol je slatka, ako se davimo u kratkom ali stravicnom i istovremenom uzimanju daha, ta trenutna smrt je lepa. I samo je jedan sok iz usta i samo je jedan ukus zrelog voca, i ja osecam kako pored mene treperis kao mesec na vodi.
I am a crooked man
And I've walked a crooked mile
Night, the shameless widow
Doffed her weeds, in a pile
The stars all winked at me
They shamed a child
Your funeral, my trial
A thousand Marys lured me
To feathered beds and fields of glover
Bird with crooked wing cast
It's wicked shadow overA bauble moon did mock
And trinket stars did smile
Your funeral, my trial
Here I am, little lamb...
Let all the bells in whoredom ring
All the crooked bitches that she was
Saw the moon
Become a fang
Your funeral, my trial
